Boris Malagurski za “Weltwoche”: Cenzura filma u Švajcarskoj

Foto: Nebojša Babić

Ugledni švajcarski nedeljnik Weltwoche objavio je autorski tekst Borisa Malgurskog, o „Cenzuri filma u Švajcarskoj“ (Schweizer Filmzensur), koji prenosimo u celosti.

Projekcije mog filma o Srbima u Bosni i Hercegovini su sprečene i zabranjene, iako ga njegovi kritičari uopšte nisu videli.

Šta imaju zajedničko „20 minuten”, „Al Džazira”, „Der Bund”, Agencija Anadolija, „Svisinfo” (Swissinfo) i „Tagblat” (Tagblatt)? Svi oni su učestvovali u klevetničkoj kampanji protiv mog novog filma, koji nijedan novinar ovih medija nije video. Ne znam mnogo o redakcijskoj politici medija na Bliskom istoku, ali me je iznenadio postupak navedenih švajcarskih medija.

Ne bih mogao ni zamisliti da Švajcarska, čija se neutralnost stalno hvali širom sveta, može biti saterana do panike i cenzure. A ko je to učinio? Pojedine bosanske i albanske organizacije u dijaspori koje imaju odlične kontakte u medijima i političkim krugovima u Švajcarskoj. One vode prikriveni, ali i otvoreni rat protiv ovog dokumentarnog filma, samo zato što se on bavi Srbima na Zapadnom Balkanu. Pa šta je tako loše u tome? Naslov filma glasi „Republika Srpska: Borba za slobodu” i odnosi se na jedan od dva entiteta u Bosni i Hercegovini, međunarodno priznatih Dejtonskim mirovnim sporazumom, koji je 1995. godine okončao strašni rat u toj zemlji.

Netačne tvrdnje

Film se, međutim, uglavnom ne bavi ovim ratom, već mnogo više borbom Srba za oslobođenje od nekadašnjih kolonijalnih sila i protiv zla nacizma i fašizma, ukratko – istorijom, koja je duboko ukorenjena u Srbima tog područja. Cilj filma je da se stranoj publici približe srpski duh, srpska tradicija, kultura, muzika i kuhinja. Baš strašno, zar ne? Za nekoga, čija je svrha postojanja gajenje mržnje prema Srbima i produbljivanje podela među narodima na Balkanu, verovatno je tako.

„Da li je Švajcarska stvarno spremna da bude talac etničkih lobija.”

Zašto bi čitateljke i čitaoce nedeljnika „Veltvohe” (Weltwoche) zanimala ta dešavanja u Švajcarskoj? Zato što su u međuvremenu bosanske i albanske grupe svojom kratkovidom etničkom propagandom oštetile duh i principe, koje Švajcarska neguje stotinama godina. Ti etnički propagandisti su započeli svoju kampanju za cenzuru pre nego što je film prikazan u nekoj zapadnoj zemlji. Izneli su netačne tvrdnje da film „slavi ratne zločine” i „poriče genocid”.

Da su stvarno pogledali film, primetili bi da osuđujemo sve ratne zločine devedesetih, uključujući i one, koje su počinile srpske snage. Snimali smo i u Srebrenici i pritom bez poricanja pomenuli presudu Haškog tribunala, prema kojoj ono, što se tamo dogodilo, predstavlja genocid. Uprkos našem humanističkom stavu prema svim žrtvama rata, mnogi švajcarski mediji su, kao da su to činjenice, citirali slepe napade propagandista, a da nisu postavili ni najjednostavnija pitanja: „Da li ste pogledali film?” i „Kako možete da izjavite nešto o nečemu, što niste videli?”

Rezultat toga je bio da su mnogi bioskopi otkazali projekcije. Naročito sam razočaran bioskopom „Sinema d’Ešalon” (Cinéma d’Echallens) u Lozani, u kojem smo prikazali moj poslednji film o Crnoj Gori i gde su mi rekli da će drage volje prikazati i sledeći film. Bioskopski operater nam je ispričao da je bioskop dobio stotine mejlova i pritužbi, ponekad identične sadržine, što je sasvim očigledno deo organizovane kampanje. Čak su zvali i od njih tražili da „ne prikažu rasistički film”. Kada je pitao besnog sagovornika, koji deo filma je rasistički, ovaj je odgovorio: „Ne znam, nisam gledao film.” Mnogo drugih bioskopa širom Evrope takođe je moglo da unapred pogleda film. Nijedan nije imao zamerki na sadržaj, nego su projekcije otkazali iz političkih i finansijskih razloga.

Alternativne premijere

Naš film bioskopima neće doneti milionske prihode, pa je za njih jednostavnije da izbegnu proteste i lošu štampu, tako što će jednostavno otkazati premijeru. Sloboda govora? Preskupo. Ali u Švajcarskoj to izgleda i previše opasno. Mi smo švajcarskoj policiji prijavili jednog muškarca, koji je pretio da spali sve bioskope, koji bi se usudili da prikažu ovaj film. Međutim, gorepomenuti švajcarski mediji i neke opštine su očigledno smatrali da je moj dokumentarni film opasniji od ove očigledne terorističke pretnje, a opština Nojenhof (Neuenhof) je čak zabranila projekciju.

Organizatorima projekcija u Švajcarskoj je, međutim,  fascinantan herojski čin prkosa pomogao da nađu alternativne prostore i da prikažu film u svakom švajcarskom gradu, u kojem su planirali premijere. Sve premijere su bile uspešne, a bez mnogo reklame, čak bez bilo kakvog oglašavanja. Ali mi smo imali osećaj da smo se kao prvi hrišćani morali kriti u katakombama. Da li je Švajcarska stvarno spremna da bude talac etničkih lobija, koji hoće da određuju švajcarskoj publici šta joj se sviđa, a šta ne?

Boris Malagurski je kanadski filmski režiser, producent i scenarista srpskog porekla.

https://weltwoche.ch/story/schweizer-filmzensur/

Švajcarski list „Tages-ancajger” pomaže bosanskim i albanskim organizacijama da izopšte dokumentarni film o Srbiji

Alessandro Crinari / TI-Press

„Tages-ancajger”(Tages-Anzeiger) veliča preko cele stranice tridesettrogodišnju Sedinu Delić-Tanović pod naslovom „Mi, žene, se moramo braniti!”. Kao član socijaldemokratske partije Švajcarske zaslužna je što „svom silinom” vrši pritisak na švajcarske bioskopske operatere, opštine i policiju da bi sprečila projekciju filma koji joj se ne sviđa.

Radi se o filmskoj produkciji „Republika Srpska: Borba za slobodu” kanadskog režisera srpskog porekla, Borisa Malagurskog. „Tages-ancajger” je prigodno propustio da pita bosansku aktivistkinju Sedinu Delić-Tanović da li je uopšte pogledala film.

Nažalost, pritisak bosanskih i albanskih organizacija bio je uspešan. Neki bioskopski operateri su se dali ućutkati i nisu prikazali film, a čak ima i opština koje su ga zabranile.

Dobro organizovana cenzura odnela je jalovu pobedu nad ustavom zagarantovanom slobodom govora. Prvobitno mi je autorka ovog lista, popularno zvanog „Tagi”, Anijele Peterhans (Anielle Peterhans) kao novinaru nedeljnika „Veltvohe” (Weltwoche) i bivšem političaru, postavila nekoliko pitanja, iz čega je zatim citirala jednu jedinu rečenicu.

Stoga sledi objava celog intervjua:

Tages-ancajger: Kako to da, po Vašem mišljenju, SVP dobro razume Srbe?

Mergeli: Primetio sam da se Srbi u Švajcarskoj, ali i u mnogim drugim zemljama, susreću s predrasudama, koje ne odgovaraju činjenicama. Ta arogancija, koja neretko prelazi čak i u mržnju, ima nesrećno poreklo u opštoj nadmenosti zapadnih Evropljana prema Slovenima. Mi, neutralni Švajcarci, bi trebalo da se radikalno distanciramo od ove verbalne makljaže, jer je ona nepravedna i ne vodi ničemu dobrom.

Tages-ancajger: Kakva je Vaša veza sa Srbima u Bosni?

Mergeli: Nikada nisam bio tamo, niti poznajem nekog, ko tamo živi. Ali poznajem Srbe i bosanske Srbe, koji žive u Švajcarskoj. To su dragi, sposobni i otvoreni ljudi, koji ovde, u svojoj drugoj domovini, daju sve od sebe i vole Švajcarsku kao i ja.

Tages-ancajger: Kako to da ste u februaru učestvovali na svečanom jubileju Republike Srpske? Ko Vas je pozvao?

Mergeli: Pozvali su me organizatori iz zahvalnosti što sam u listu „Veltvohe” napisao jednu naslovnu priču o istoriji Srba i mnogostrukim vezama, koje brojne Švajcarce povezuju s njima.

Tages-ancajger: Taj praznik je zabranjen u Bosni. Kakavu sliku šaljete kao političar, koji učestvuje u njemu?

Mergeli: Koliko znam, proslava povodom tridesetogodišnjice postojanja Republike Srpske u gradskoj dvorani „Dijetikon” (Dietikon) nije zabranjena, tako da je svaki švajcarski političar mogao da dođe. Ta republika potiče iz Dejtonskog sporazuma i priznata je međunarodnim pravom. Na toj svečanosti je bilo isključivo veselo, s puno upečatljive kulture i finih jela, a sasvim sigurno nije bilo poziva na otcepljenje i neprijateljstvo.

Tages-ancajger: I bosanski ambasador Boro Bronza bio je tamo. A Bronza kao predstavnik svih Bosanaca u Švajcarskoj ipak ne ide na proslave hrvatske ili bošnjačke zajednice. Šta mislite o tome?

Mergeli: Gospodinu ambasadoru nikako ne mogu da naredim kojim događajima da prisustvuje, a kojim ne. Ali mogu da poželim da „Tages-ancajger” donekle objektivno piše o dešavanjima u Bosni, Srbiji i Republici Srpskoj. To, međutim, nije tako – možda zato što je reporter za Jugoistočnu Evropu poreklom s Kosova.

Kristof Mergeli (Christoph Mörgeli)
Istoričar medicine i političar Narodne partije Švajcarske SVP/UDC

https://weltwoche.ch/daily/tagesanzeiger-hilft-bosnischen-und-albanischen-organisationen-einen-dokumentar-film-ueber-serbien-zu-canceln/

Saša Stajić: Poziv našim sugrađanima da se uključe u politički život Švajcarske

© Limmattaler Zeitung

Pričamo sa gospodinom Sašom Stajićem (FDP/PLR), sada već bivšim predsednikom parlamenta Šlirena (Schlieren ZH). Nakon isteka mandata, prošlog meseca, predao je dužnost svom nasledniku i iskoristio priliku da se na zadnjoj sednici na srpskom jeziku obrati parlamentarcima grada.

Gospodine Stajiću, koje je vaše omiljeno mesto u Šlirenu? Kako biste Vi nekoga nagovorili da se preseli u opštinu u kojoj živite?

Najviše volim šetnje sa suprugom pored reke Limat (Limmat) i na brdu Šlieremer Berg (Schlieremer Berg), tako možemo da se odmorimo i malo pobegnemo od napornog radnog dana. 

Kako bih nekoga nagovorio da dodje u Šliren, pa Šliren nudi mnoge prednosti: blizina Ciriha, jako frekventna železnica, brz izlazak na auto-put i blizina aerodroma. U Šlirenu postoje 20’000 radnih mesta, a grad ima isto toliko stanovnika oko 20’000.

Da li postoji mogućnost političke fuzije ili ujedinjena između Šlirena i Ciriha? 

Da, ta mogućnost postoji teoretski, ali velika većina građana Šlirena su protiv takve ideje, kao i ja. Naravno, Šliren je jako povezan sa Cirihom, ali ne želimo da postanemo jedan okrug grada, nega da ostanemo samostalan grad! Šliren ima veliku istoriju, i nju želimo takođe da sačuvamo.

Skoro svaki drugi stanovnik Šlirena nema švajcarsko državljanstvo i nema pravo na politički glas. Da li je tom činjenicom demokratija ugrožena? Ko predstavlja te ljude u lokalnom parlamentu?

Ta činjenica je tačna, ali ne vidim da je demokratija ugrožena. Bar polovina od stranaca ispunjava kriterijume za Švajcarsko državljanstvo ali ga ne želi iz različitih razloga. Svako ko ima državljanstvo ima i određene obaveze kao na primer služenje vojske, i sa time dobija neke privilegije kao primer da učestvuje u političkom životu. Ali svako može da se uključi u rad lokalnih udruženja, koja svaka na svoj način utiču na politiku.

Verujem da su mnogi naši ljudi kao i drugi građani sa stranim “korenima” glasali za mene. Tako da na neki način direktno ili indirektno predstavljam te emigrantske grupe u lokalnom parlamentu.

Nažalost, mali broj naših ljudi ulazi u udruženja i aktivno radi na poboljšavanju društva. Nadam se da ovim pozivom mogu da ohrabrim sugrađane da preuzmu odgovornost i ne čekaju!

Živite od 1995. godine u Švajcarskoj, gde ste došli iz Gnjilana sa Kosova. Da li su postojale neke predrasude prema Švajcarcima kod Vas?

Bio sam kao dete u Nemačkoj kod oca, koji je neko vreme radio kao gastarbajter, znao sam manje-više šta me očekuje. Ali mi, supruga i ja sa prvim detetom, smo došli u Šliren ne kao gastarbajteri, nego da ostanemo ovde da živimo i da stvaramo naš život. 

Naravno da na početku čuješ jako puno različitih priča, koja su se vremenom pokazale netačnim. Jedna takva priča je da su Švajcarci više sebični i manje porodični ljudi nego mi sa prostora Balkana. Što zapravo nije tačno. Oni su ako ne više već isto tako porodični ljudi kao u Srbiji. Pre nego što donosite odluke o drugima treba, prvo te ljude upoznati kao i njihovu kulturu!

Sa druge strane starosedeoci u Švajcarskoj imaju predrasude prema strancima. Da li osećate neku promenu u stavovima zadnjih 25 godina?

To isto važi i za drugu stranu, zato treba i Švajcarcima starosedeocima dozvoliti da nas i našu kulturu upoznaju. 

Treba imati snage i hrabrosti učiniti taj prvi korak, a taj korak po mom mišljenju mora da krene od nas samih. Mogu svakome jako da preporučim da krene istim koracima. Samo malo samouverenja je potrebno.

Danas me naši ljudi kao i Švajcarci, nema tu razlike, pitaju za savete i mišljena, totalno ravnopravno, bez obzira gde sam rođen, kako se zovem i odakle dolazim.

Diplomirali ste na studijama za poslovnu administraciju. Kako ste to uspeli kao doseljenik? Da li ta diploma predstavlja neku vrstu prekretnice u vašem životu?

Sigurno da je diploma pomogla, ali za mene je važnije iskustvo. Diploma je kao vozačka, imate pravo da vozite auto, ali kako vozite to je već drugo pitanje. Studirao sam vanredno, pored posla, i veoma sam zahvalan mojoj porodici na velikoj i jakoj podršci. Bilo je puno odricanja i upornog rada.

Mnogi ljudi u ovom periodu ne putuju zbog pandemije. Kada ste Vi bili poslednji put u Srbiji? Kada planirate da putujete ponovo?

Poslednji put sam bio u oktobru prošle godine, planirano je da idemo sada u maju mesecu ali smo odložili zbog mera karantina za jun. Idemo u Niš kod mojih roditelja i mog brata. Jako nam je važno da provedemo vreme uz porodicu i da uživamo u tim retkim trenucima, kada smo svi na okupu. Inače imam jako veliku porodicu u Srbiji, sigurno preko 400 članova. 

Da li ste se vakcinisali ili planirate? U Švajcarskoj ili u Srbiji?

Ne još nisam, imam zakazan termin u junu ovde u Švajcarskoj.

Kako su lokalne političke partije zadovoljne sa vašim radom u gradskom parlamentu uprkos pandemiji? Da li imate neke više političke ambicije na nivou kantona Ciriha?

Za sada sam dobio samo pozitivne komentare, i sa leve i sa desne političke strane. Jako sam zadovoljan i jako ponosan! Podigli smo lestvicu rada parlamenta. Puno sam naučio u toku rada. Kao predsednik parlamenta moraš sve da saslušaš. Sada posle svega ako smem da dodam, možda sam ponekad mogao malo više biti strpljiv sa kolegama, koji su pričali o temama nezavisno do dnevnog reda. Tu sam možda ponekad malo prerano prekidao govornike, ako su išli predaleko od teme.

Što se daljih ambicija tiče, sve je otvoreno. Imam tek 47 godina, tako da ima još vremena za neke funkcije u izvršnoj vlasti, možda nekada, ako se stvore uslovi, i ako me građani Šlirena žele. Sledeći izbori za gradski parlament su početkom 2022 godine, pa videćemo. Nemam ambicije za kantonalni ili savezni nivo. Meni su važne konkretne stvari koje mogu na lokalu da promenim, a manje ideološka pitanja. 

Andrija Stojković
Redakcija Serbinfo.ch

Izabrana Vlada Republike Srbije

Tanjug/Nikola Anđić

Sa 227 glasova „za“ i pet „protiv“, poslanici Skupštine Srbije izglasali su novu vladu. Nije bilo uzdržanih, a odsutno je bilo 16 poslanika.

Premijerka Ana Brnabić i članovi Vlade položili su zakletvu, čime je zvanično počeo da im teče mandat.

„Zaklinjem se na odanost Republici Srbiji i svojom čašću obavezujem da ću poštovati Ustav i zakon, da ću dužnost člana Vlade vršiti savesno, odgovorno i predano i biti posvećen očuvanju Kosova i Metohije unutar Republike Srbije“, glasi tekst zakletve.

Članovi nove Vlade Srbije potpisali su tekst zakletve i predali ga predsedniku Skupštine Ivici Dačiću.

Potom je intonirana himna Srbije „Bože pravde“, dok je ispred Skupštine Srbije postrojena svečana garda.

Podsetimo, Ana Brnabić je u svom ekspozeu pripremila program na 50 strana, ali je pred poslanicima iznela kraću formu, u kojoj je navela da će buduća vlada imati program od šest ključnih tačaka, uključujući borbu protiv koronavirusa, ali i zaštitu predsednika, koji je, kako navodi, najavio rat mafiji.

Na ministarskim mestima u Vladi Srbije koju će predvoditi Ana Brnabić, biće:

– Ministar finansija: Siniša Mali

– Ministar privrede: Anđelka Atanasković

– Ministar poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede: Branislav Nedimović

– Ministar zaštite životne sredine: Irena Vujović

– Ministar građevinarstva, saobraćaja i infrastrukture: Tomislav Momirović

– Ministar rudarstva i energetike: Zorana Mihajlović

– Ministar trgovine, turizma i telekomunikacija: Tatjana Matić

– Ministar pravde: Maja Popović

– Ministar državne uprave i lokalne samouprave: Marija Obradović

– Ministar za ljudska i manjinska prava i društveni dijalog: Gordana Čomić

– Ministar unutrašnjih poslova: Aleksandar Vulin

– Ministar odbrane: Nebojša Stefanović

– Ministar spoljnih poslova: Nikola Selaković

– Ministar za evropske integracije: Jadranka Joksimović

– Ministar prosvete, nauke i tehnološkog razvoja: Branko Ružić

– Ministar zdravlja: Zlatibor Lončar

– Ministar za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja: Darija Kisić Tepavčević

– Ministar za brigu o porodici i demografiju: Ratko Dmitrović

– Ministar omladine i sporta: Vanja Udovičič

– Ministar kulture i informisanja: Maja Gojković

– Ministar za brigu o selu: Milan Krkobabić

– Ministri bez portfelja Novica Tončev i Nenad Popović

Bivši ambasador Srbije u Švajcarskoj Milan St. Protić o optužnici protiv Tačija

FOTO: O. BUNIĆ / RAS SRBIJA

Pravda je, kažu, stara čekalica. Isto se može reći za istinu. Trebalo je da prođu pune dve decenije pa da se pokrene pitanje krivične odgovornosti za ratne zločine aktuelnog predsednika Kosova. Od komandanta OVK, perspektivnog pregovarača u Rambujeu i mlade nade kosovske politike, do prozvanog krivca za masovna zlodela nad civilnim stanovništvom u izveštaju Dika Martija i, najzad, još nepotvrđene optužnice specijalnog međunarodnog suda.

I moji su prsti, poštovani čitaoče, bili pomalo umešani u poduhvat gore pomenutog švajcarskog senatora anglosaksonskog imena koji je, u svojstvu izvestioca Saveta Evrope, podneo svoj izveštaj u decembru davne 2010. Njegov je dokument, usvojen ubedljivom većinom u Parlamentarnoj skupštini, izazvao priličnu buru u svetskoj javnosti. Osim toga, nije se daleko odmaklo. Niti su velike sile bile spremne za delovanje u pravcu na koji je ukazao Marti, niti su tadašnje srpske vlasti bile kadre da celu stvar isteraju na čistinu. Izgledalo je da će na tome ostati i da će se, poput tolikih drugih pokušaja da se dostignu istina i pravda, i ovaj okončati neuspehom.

Treba podsetiti da se o kolekivnim grobnicama, vađenju i preprodaji ljudskih organa ništa ne bi znalo da o tome nije pisala Karla del Ponte u svojoj autobiografskoj knjizi. Zahvaljujući njenoj inicijativi da na sporne lokacije pošalje glavnog forenzičara UNMIK Pabla Barajbara 2004. dobili smo i preliminaran nalaz o onom što je u Kukešu i okolini tad zatečeno (tzv. žuta kuća).

Po objavljivanju Martijevog izveštaja, predmet je preseljen iz Saveta Evrope u novoosnovano tužilaštvo pod okriljem Saveta bezbednosi UN u kom su, gle čuda, dominirali Amerikanci. I narednih deset godina, ovim žalosnim povodom, nije se pomerilo s mrtve tačke.

Prvi znak da će se ipak nešto pokrenuti bilo je osnivanje posebnog tribunala za zločine OVK. I tad smo, s pravom, bili skeptični. Sramotna iskustva sa oslobađanjima čelnika OVK pred Haškim sudom za bivšu Jugoslaviju „zbog nedostatka dokaza“ (pošto su svedoci bivali likvidirani po spisku), uporedo sa američkim, očito pristrasnim, odnosom prema Kosovu i Albancima, nisu nam mogla ulivati realnu nadu da će u ovom slučaju biti išta drukčije.

U međuvremenu su sa velike scene sišli i Dik Marti i Karla del Ponte. Na žutu kuću se zaboravilo kod nas jednako kao i u internacionalnoj zajednici. Prosto, to odavno više nije bila tema. Nedoumica postoji i u pogledu sadašnje optužnice, budući da nije sasvim jasno da li je osnov za inkriminaciju proizišao iz Martijevog izveštaja ili iz nekog alternativnog izvora. Nije, razume se, jasno ni to kakva sudbina očekuje predloženu optužnicu, tj. da li će biti pravičnog i istinitog ishoda ili neće.

No, kako god, vredelo je svakog napora. Mi koji smo učinili nemogućno u rasvetljavanju ratnih zločina počinjenih u srpsko ime, imali smo i imamo legitimno pravo da zahtevamo ustanovljavanje krivice svakog ko je odgovoran za istovetna krivična dela. U građanskim ratovima nema čistih i neokaljanih. Ti su ratovi najprljaviji od svih. U njima, poznato je, intenzitet uzajamne netrpeljivosti, po pravilu, vodi u nezamislivu bestijalnost i zlo.

Nemam nikakvih iuzija da su, i u ovom primeru, politički motivi odneli prevagu nad pravdom i istinom. Da se u istoriji čovečanstva upravo to i tako događalo odvajkada po zakonitosti ponašanja ljudskog roda. Poštenje i pravičnost, neopterećeni političkim interesima, veoma su retki i, najčešće, predstavljaju istorijske ekscese, ako ne anomalije. Uvek su naši neprikosnoveni heroji – tuđi monstruozni krvnici. Naši su vitezovi, tuđi – umobolne psihopate. Naša je borba sveta – njihova je zločinačka. Mi smo najbolji – oni su najgori. Mržnja stvara mržnju; zverstvo rađa zverstvo. I tako unedogled. Do istrebljenja. Bez kraja i bez smisla. Ali, to je nepromenljiva ćud čovekova. Više mračna nego svetla.

Na koncu konaca dođe introspekcija. Sposobnost pojedinca ili naroda da pronikne u svoju podsvest, pronađe i prepozna sopstvene demone. Jer u dubini duše, izvesno, neće se naći nijedan anđeo. Po toj osobini samospoznaje meri se individualna ili kolektivna zrelost. Po toj. Ni po jednoj drugoj.

Zato, čak i ako osuđujuća presuda bude doneta, neće biti trijumfalizma. Ni trijumfalizma, ni pobednika. Samo tupa praznina. I neizlečiva depresija. Opšte razočaranje. I prokleta beznadežnost.

Autor: Milan St. Protić

Pedeset godina raspava o strancima u Švajcarskoj

1970. godine stanovnici sa pravom glasa prvi put su glasali o narodnoj inicijativi čiji je cilj bilo ograničenje broja stranaca u Švajcarskoj. Schwarzenbach inicijativa. Od tada, tema imigracija je povremeno bila predmet parlamentarnih debata sa snažnim emocionalnim nabojem.

Studija Savezne komisije za migracije (EKM) prati istoriju ksenofobije u Švajcarskoj i mita o suverenoj nacionalnoj državi koja nije zavisna od nikoga, a istovremeno predlaže kontra-predloge u korist otvorene i progresivne Švajcarske.

7. juna 1970. godine, Schwarzenbach inicijativa stavljena je na glasanje. Njegove pristalice vodile su intezivnu i emocionalno nabijenu izbornu kampanju, čiji su osnovni argumenti bili jasni i podržani od strane većine švajcarskog stanovništva. Prema njima, Savezna vlada i švajcarska elita nisu imali uspeha u spoljnoj politici, a visok procenat stranaca predstavljao je pretnju švajcarskoj specifičnosti. Inicijativa je zabeležila rekordnu izlaznost na glasanju (74%) i dobila je 46 posto prednisti. 

Ubrzo nakon glasanja osnovana je Savezna komisija za migracije (EKM), koja se u početku zvala “Savezna konsultativna komisija za probleme stranaca”.

Schwarzenbach inicijativa, plakat

Nakon Inicijative Schwarzenbach, Švajcarska je bila poprište i drugih kontraverznih inicijativa koje u pravilnim intervalima, predstavljaju imigraciju kao centralni politički problem i istovremeno dovode u pitanje odnose Švajcarske i EU. Iz studije Angela Maiolina (Angelo Maiolino) koju je naručio EKM, proizilazi da je u proteklih pedeset godina politika na nekin način bila preplavljena retorikom o stranicma, ali da je društvo uvek uspevalo da suprostavi scenarije pretnje i straha, predlažući konstruktivna rešenja društvenog suživota.

Septembra ove godine, građani sa pravom glasa  će opet biti pozvano da se izjasni o inicijativi čiji je cilj ograničenje imigracije, “Umerena imigracija (Inicijativa za ograničavanje)”. Takođe i ovaj put izborna kampanja neće štedeti udarce. I još jednom će naglas razgovarati o “nama” protiv “drugih”, zaboravljajući da ksenofobične rasprave skreću pažnju javnosti sa glavnih tema i izazova sa kojima će se suočiti Švajcarska u budućnosti, poput onih vezanih za digitalizaciju, demografski razvoj ili klimatske promene, izazovi koji mogu biti prevaziđeni jedino ako ostanemo ujedinjeni.

Saša Stajić izabran za predsednika parlamenta u Šlirenu (ZH)

© Sandra Ardizzone

Saša Stajić iz FDP/PLR je izabran za predsedika lokalnog parlamenta u Šlirenu u kantonu Cirih. Skupština opštine Šliren je zasedala juče uveče pod strogim merama opreza, zbog koronavirusa, i izabrala novog predsednika. 

Prenosimo deo intervjua koji je Stajić dao za  Limmattaler Zeitung.

 “Presrećan sam. Jedino mi je žao što moja supruga Suna i moje dvoje dece Stefan i Sanela nisu mogli da prisustvuju sednici kao posmatrači. Bez njih ne bih stigao tako daleko”, rekao je predsednik parlamenta Saša Stajić.

“Pre tačno 9007 dana, kada sam došao u Švajcarsku, nisam mogao ni da sanjam da će doći do ovog trenutka”, izjavio je Stajić.

Stajić je osvojio 27 od 31 važećih glasova od ukupno 34 predatih glasačkih listića.

Saša Stajić je prvi predsednik parlamenta koji je poreklom sa Balkana, ponosi se tom činjenicom i sebe vidi kao graditelja mostova između dve kulture.

“Moja karijera pokazuje kako se uspešno može integrisati u švajcarsko društvo, mislim da nekima služim kao primer”, ističe Stajić i dodaje da mu je neopisivo drago jer može, da ljudima koji imaju poreklo sa prostora bivše Jugoslavije, da jedan pozotivan primer.

Na pitanja novinara da li je u toku njegove političke karijere bilo predrasuda zbog njegovog porekla, odgovorio je da ih ima s vremena na vreme, “na primer kada sam se prijavo na konkurs za jedno radno mesto, rekli su mi da su moje kvalifikacije odlične, ali da mi je poreklo problematično”, ponavlja Stajić i dodaje da je za njega jako bitno da se iskaže veliko poštovanje za dobro integrisane strance.

Kada je 2011. godine izabran u lokalnu komisiju za građanska prava tek u drugom krugu, to je pipisivao svom “ić” u prezimenu.

“Bilo je to teško vreme i još uvek sam zahvalan našem lokalnom ogranku stranke i njenoj predsednici Barbari Angelsberger, na njenim postupcima u to vreme. Razmišljao sam da se povučem, jer sam smatrao da su male mogućnosti da budem izabran, ali su predsednica i stranka stali iza mene, predstavili me ostalim strankama i na kraju je došlo do izbora”. 

Saša Stajić je rođen u Srbiji 1973. godine, a u Švajcarsku je došao 1995. godine, gde je radio kao pica majstor i pomoćni radnik. Diplomirao je na studijima za poslovnu administraciju. Danas je šef komercijalnog odeljenja i član uprave u Sortimo Walter Rüegg. U Komisiju za građanska prava izabran je 2011. godine, a u lokalni parlament je ušao 2017. godine. Samo godinu dana kasnije postaje član kancelarije opštinskog veća, gde je izabran i za drugog potpredsednika. Pored toga, član je uprvnog odbora Privredne komore Šlirenena od proše godine. U slobodno vreme voli da igra tenis i da skija. Stajić je oženjen i ima dvoje odrasle dece. 

Kanton Tićino – Pravo glasa za strance na opštinskom nivou

Dozvoliti opštinama da strancima daju pravo glasa na opštinskom nivou, je sadržaj parlamentarne inicijative u kantonu Tićino koju je predložilo pet poslanika Socijalističke partije u kantonalnom parlamentu, Fabricio Širika (Fabrizio Sirica), Ana Biskosa (Anna Biscossa), Laura Riget, Karlo Lepori (Carlo Lepori), Gina La Mantia i Nikola Korti (Nicola Corti). Oni predlažu izmenu člana 28 kantonalnog Ustava.

Promoteri inicijative, preuzeli su predlog koji je 18. decembra 2013. godine odbijen od strane kantonalnog parlamenta, smatrajući da se demokratija “mora prilagoditi novim očekivnjima građanstva”.

Trenutna situacija

Trenutno stranci nemaju pravo glasa na federalnom nivou, dok sa druge strane ako je predviđeno kantonalnim ili oštinskim zakonom (kao što je slučaj u nekim kantonima) mogu da glasaju na kantonalnim ili opštinskim izborima. Da bi iskoristili ovo pravo, traži se predviđeni minimalni period boravka u kantonu ili opštini. 

Na kantonalnom nivou, kantoni Jura i Neušatel daju pravo strancima da glasaju, ali ne da budu glasani. U francuskom delu Švajcarske, na opštinskom nivou, u četiri kantona (Vo, Frajburg, Neušatel i Jura) stranci imaju pravo da glasaju i da se kandiduju. U nemačkom govornom područku, kantoni Bazel grad, Griđoni i Apencel Ineroden daju opštinama mogućnost da omoguće pravo glasa strancima (pasivno pravo) ali ne i pravo da budu birani (aktivno pravo).

Razvijanje demokratije i pomoć lokalnim zajednicama

Socijalisti smatraju da je ovaj predlog “važan i poželjno poširenje demokratskog sistema”. U Tićinu stranci čine više od 28% stanovnika (100.788 od ukupno 353.343 stanovnika).

“Od njih 60.880 (17% ukupnog stanovništva) ima prebivalište, tačnije boravišnu dozvolu tipa C, i žive u Tićinu najmanje 5 godina”, i dodaju da “su mnogi od tih stranaca rođeni i odrasli u Tićinu, neki su tu prisutni nekoliko generacija, ali nikada nisu zatražili pasoš. Razlozi mogu da budu i ekonomske prirode, u situaiji kao što je današnja, jer zbog teškog ekonomskog stanja, tošak koji je predviđen za naturalizaciju u mnogim slučajevima odvraća strance od te ideje”.

“Opštinski nivo je najbliži građanima”, podvlače promoteri inicijative, prema kojima bi mogućnost da strani državljani sa prebivalištem imaju prava da biraju i da budu birani na opštinskom nivou, “moglo proširiti princip demokratije, i približavanje mnogih ljudi institucijama i promovisati integraciju”.

“Postojanje mogućnosti da stranci biraju i budu birani može pomoći i malim opštinama koji imaju problema da pronađu ljude koji bi se kandidovali na izborima. Političari vrlo dobro poznaju ovu situaciju. Koliko puta se desilo da je neko ko se svojim zalaganjem na teritoriji i svojim aktivnosima bio interesantan i kvalitetan kadar, ali nisu mogli da budu na izbornim listama jer nisu bili Švajcarski državljani i nažalost nemaju prava da aktivno učestvuju u društveno – političkom životu”

Poštovanje autonomija opština

Predlagači ističu da inicijativa uzima u obzir “autonomiju opština”. “Iz tog razloga, nameravamo da član ustava koji bude promenjen, bude regulisan zakonom”, preciziraju socijalisti. “Može se precizirati da se pravo na glasanje ostvaruje nakon 10 godina prebivališta u opštini”, kao što je uslov i u mnogim kantonima u francuskom govornom području. 

Pravo glasa takođe jasno podrazumeva i pravo na potpisivanje predloga referenduma i opštinskih inicijativa.

Švajcarska i Jugoslavija – početak saradnje dveju zemalja

Fotografija sa sastanka Tita i Špuhlera u Karađorđevu, sa leva ministar spoljnih poslova Jugoslavije Mirko Tepavac, Tito, Ljubo Ilić jogoslovenski ambasador u Bernu, švajcarski ambasadoru u Beogradu Hans Keler i Vilijam Špuhler. Foto: Muzej Jugoslvavije

Pre pedeset godina, jedan švajcarski ministar je prvi put posetio socijalističku Jugoslaviju. Tom prilikom u Nigeriji je pokrenuta akcija pomoći koja je označila početak saradnje dveju zemalja u sferi spoljne politike.

Neočekivano odnosi između dve zemlje su se pojačali u narednim godinama. “Razmena robe raste u oba smera”, više od 120.000 švajcarskih turista poseti Jugoslaviju svake godine, dok sa druge strane 15.000 jugoslovenskih radnika, od kojih su polovina intelektualci, žive mnogo bolje od svojih sunarodnika koji koji čine emigraciju u drugim evropskim državama. Tako je tih godina pisala švajcarska štampa.

“Prema nadležnim švajcarskim vlastima, zabrinutost zbog mogućnosti da Jugosloveni mogu da budu politički aktivni, do sada je potpuno neutemeljena”, piše Hans Keler (Hans Keller), švajcarski ambasador u Beogradu ministru spoljnih poslova Viliju Špuleru (Willy Spühler), početkom oktobra 1969. godine.

Nekoliko nedelja kasnije, između 28. oktobra i 1. novembra 1969. godnie, Spaehler je prvi savezni ministar koji je krenuo u posetu multietničkoj socijalističkoj državi na Balkanu. Poseta predstavlja početak zanimljivog diplomatskog zbližavanja država.

Dva posebna slučaja

U to doba u kontekstu hladnog rata, obe države kapitalistička, ali neutralna Švajcarska i komunistička, ali nesvrstana Jugoslavija imaju poseban položaj. Špulerov kolega, ministar spoljnih poslova Jugoslavije Mirko Tepavac, namerava da “popuni vakum koji traje već dugi niz godina” u političkim kontaktima sa zajedničkim ciljem jedne evropske bezbednosne konferencije.

U tom kontekstu, Tepavac veruje da je tadašnji momenat idealan da se podrži pozicija onih država – poput Švajcarske i Jugoslavije – koje žele da vode politiku nezavisnu od velikih sila. U jesen 1969. predlozi jugoslovenskog ministra nisu imali odjeka u švajcarskoj diplomatiji.

Međutim sredinom 1970-tih, u okviru Konferencije o bezbednosti i saradnji u Evropi (CSCE), između Berna i Beograda, razviće se uska saradnja koja će takođe računati na podršku Austrije, Švedske i Finske.

Maršal i lord od Ausersila 

U svakom slučaju u Karađorđevu, socijalista Špluher čije je ponašanje, uprkos nadimku “lord od Ausersila, zbog ciriškog porekla, smatra se prilično “krutim”, susreće jednu od najblistavijih figura u svetskoj politici dvadesetog veka.

Iznenađujuće, predsednik Jugoslavije Josip Broz Tito, prihvatio da primi uglednog švajcarskog gosta. Sastanak u malom krugu, na kome je Tito, bivši podoficir austrougarske vojske, pričao na makaronskom nemačkom, ticao se visoke politike u Evropi i svetu. Sada je Špluher predložio Jugoslaviji zajedničku inicijativu u vezi sa građanskim ratom u Nigeriji. 

Od 1967. godine širom regije Biafa besneo je krvavi sukob u kojem i švajcarska i jugoslovenska misija pružaju humanitarnu pomoć. Međutim nakon skandala sa Buhrelom, ugled švajcarske je ozbiljno narušen. Otkriveno je da je 1968. godine fabrika oružija Oerlikon, Nigerijsku vojsku preko trećih zemalja, snadbevala protivavijonskim oružijem velikog kalibra, zaobilazeći embargo Saveznog veća, uz upotrebu falsifikovanih dokumenata. 

Dvolična Švajcarska neutralnost

Za kritičare, Buhrelov skandal jasno pokazuje dva lica politike neutralnosti. Uporedo sa dvosmislenim komercijalnim kontaktima sa rasističkim režimima Južne Afrike i Južne Rodezije, stvar postaje veliko opterećenje za imidž Švajcarske u Africi.

Jugoslavija sa druge strane uživa veliki ugled u “trećem svetu” kao nacija osnivač pokreta nesvrstanih. U to vreme Bern održava maksimalnu distancu od “neutralnog” odnosa nesvrstanih država, koji se odlikuje antizapadnim i socijalističkim pristupom. Međutim u periodu koji je prethodio Špuhlerovoj poseti pružila se prilika, preko neformalnih kontaktima sa secesionistima Biafre, da se pokrene prestižna inicijativa za nedelju dana prekida vatre u Nigeriji. U ovoj situaciji “otvaranje ka levoj strani” izgleda obećavajuće za Ministarstvo spoljnih poslova. Bern smatra da bi u švajcarsku kampanju za posredovanje trebalo uključiti i ugled Jugoslavije. 

Plan za Nigeriju

Direktna linija sa autokratom Titom se otovrila u ovom kontekstu kao puka slučajnost. “Naš plan”, izveštava Špuhler u Bernu, izazvao je “nesunjivo interesovanje”. Odlučeno je da se sačeka povoljan trenutak za zajedničku inicijativu i da se do tada održi apsolutna diskrecija o projektu. Bern želi da obavesti svoje neutralne partnere Austriju i Švedsku.

Sa druge strane, švajcarske diplomate nisu baš oduševljene jogoslovenskim predlogom o uključivanju lidera UN, Etijopije i Tanzanije, “jer su se plašili da će ceo plan biti prerano objavljen”.

Zapravo, švajcarsko-jugoslovensko posredovanje u korist “nedelje milosrđa” u nigierjskom građanskom ratu ne uspeva zbog sramotne iniskrecije. Ironično je da se curenje informacija ne dešava u Beogradu, koji je često bio kritikovan zbog spektakularno aktivizma u spoljnoj politici, već u Švajcarskoj, školskog modela “dobrih kancelarija”. Poslanik iz Tićina Enriko Franconi (Enrico Franzioni), koji je informaciju dobio na jednom sastanku parlamentarne komisije, otkriva tajnu na mikrofonima radija i televizije. I Švajcarska i Jugoslavija su u “teškoj situaciji” zbog kasnijih udara medija. Akcija je bila odmah otkazana. 

Intezivni bilateralni odnosi

Efekti posete Saveznog ministra Vilijama Špluhera Beogradu daleko prevazilaze ovu anegdotu sramotnog i pogrešnog koraka u švajcarskoj diplomatiji. U okviru Konferencije o bezbednosnoj saradnji u Evropi, švajcarsko-jugoslovenske zajedničke službe za posredovanje postaju zvezda na multilateralnoj sceni. Konsultacije Špluhera, Tepavca i Tita označavaju početak inteziviranja bilateralnih odnosa između Švajcarske i Jugoslavije, koje je u doba hladnog rata praktično bilo nezamislivo, sa bilo kojim drugim komunističkim režimom. 

Oslanjajući se na tradicionalno dobro trgovinske odnose sa Jugoslavijom, koja je ubrzo postala najvažniji ekonomski partner Švajcarske u Istočnoj Evropi, sredinom 1970-tih gotovo dva procenta celokupnog švajcarskog izvoza prodaje se u Jugoslaviji. Sve veća liberalizacija spoljne trgovine  i razvoj ka “socijalističkoj tržišnoj ekonomiji” takođe omogućavaju balkanskoh državi da zaključi brojne ugovore o licenciranju i zajedničkom ulaganju sa švajcarskom mehaničkom i elektro industrijom, farmaceutskim i prehrambenim kompanijama. Na primer, neki tipični švajcarski proizvodi kao što su pire “Stocki”, čokolada “Toblerone” i gazirano piće “Rivela” proizvode se u Jugoslaviji. Sa druge strane Jugoslavija deo svojih kredita za kupovinu uzima od švajcarskih banki. 

Radna snaga

Razvijeni ekonomski kontakti pogoduju i migraciji radne snage iz Jugoslavije u Švajcarsku. 15.000 jugoslovenskih radnika iz 1969. godine preraslo je u 25.000 1970. godine, 60.000 1980.godine i čak 172.000 1990. godine. Danas je više od 300.000 Srba, Hrvata, Bosanaca, Makedonaca, Slovenaca i Crnogoraca u Švajcarskoj i čine jednu od najvećih grupa stranaca. Na tu cifru se dodaje i desetine hiljada bivših migranata koji su u međuvremenu stekli švajcarsko državljanstvo. Otprilike jedna na svakih sedamnaest osoba u Švajcarskoj ima porodične korene u bivšoj Jugoslaviji.

Jugoslovensku randu snagu je mogla da regrutuje švajcarska ekonomija već 1960-ih, jer je Titov režim, sa svim svojim represivnim elementima, za razliku od drugih država istočne Evrope, uveo liberarni sistem migracija radi “privremenog zapošljavanja”, a od kada je “raskinuo” sa Moskvom 1948. godine, usko je bio povezan sa Zapadom, radi dobijanja kredita. 

Kritike Špulera da je “milovao bradu komunista” poslednjih nekoliko meseci pre njegove ostavje, u vreme kada je Savezno veće još uvek bilo jako restriktivno u pogledu poseta inostranstvu, nemaju težinu. Jugoslavija nije pripadala istočnom bloku, Njena posebna uloga u sukobu Istok – Zapad učinila je multietničku državu iznenađujuće zanimljivim partnerom za Švajcarsku u raznim oblastima, sve do raspada 1991. godine.

Priredio i preveo sa italijanskog:  Vladimir Miletić
Originalni tekst: Thomas Bürgisser – Swissinfo.ch

 

Uspon zelenih partija na Federalnim izborima

Na parlamentarnim izborima u Švajcarskoj zabeležen je rast zelenih, a pad krajnje desnih stranaka, pokazuju prvi rezultati.

Desničarski populisti Narodna partija Švajcarske (SVP) pretrpela je jasne gubitke na današnjim parlamentarnim izborima, dok su Zeleni pravi pobednici ovog glasanja. Prema prvim privremenim rezultatima, koje je objavio javni servis, SVP osvojila je 26,3 odsto glasova, što je za 3,1 odsto manje nego na prošlim parlamentarnim izborima.

Zeleni su sa 12,7 osvojenih glasova, ojačavši za čak 5,6 odsto, osvojili četvrtu poziciju na švajcarskoj političkoj sceni.

Time su Zeleni pretekli, tesno, Hrišćansko-demokratsku narodnu partiju (CVP), koja je osvojila 12 odsto glasova (+0,4 odsto).

Po prvi put u poslednjih par decenija time je jedna od četiri vladajuće partije pretečena od strane opozicione stranke.

Pored SVP su i dve dalje vladajuće stranke pretrpele gubitke.

Socijalemokate (SP) su izgubile 2,4 odsto glasova i osvojili 16,5 procenata, Slobodarska partija (FDP) osvojila je 15,2 odsto (-1,2 procenaa).

Na parlamentarnim izborima u Švajcarskoj velika pomeranja na političkoj sceni nisu česta. I sastav vlade je u proteklih šest decenija praktično nepromenjen, te SVP, SP, FDP I CVP dele sedam mesta u švajcarskoj vladi.

Ovakav sastav vlade mogao bi sada poremetiti odličan rezultat Zelenih, posebno ako ona bude uspela da ostvari saradnju sa drugom zelenom partijim Građanskom zelenoliberalnom strankom (GLP), koja je uspela da osvoji 7,6 odsto glasova, poboljšavši svoj rezultat za 2,9 odsto u odnosu na prošle izbore.

Time zelene stranke ubuduće zauzimaju petinu mesta u skupštini Švajcarske, koja ima 200 poslanika i teško bi bilo da budu zaobiđene prilikom formiranja nove vlade.

POSLEDNJE VESTI