Reklama

Dik Marti pod policijskom zaštitom, tvrdi da mu prete iz krugova srpskih službi

0
Nekadašnji izvestilac Saveta Evrope koji je istraživao zločine OVK i trgovinu ljudskim organima Dik Marti, od decembra 2020. godine, ima vrlo visoku policijsku zaštitu, prenelo je nekoliko švajcarskih medija.

U intervjuu za švajcarski Miz o Puan (Mise au Point) Dik Marti je rekao da je 18. decembra 2020. godine dobio poziv iz policije kada mu je rečeno da mu je život ugrožen i da će biti stavljen pod visoku policijsku zaštitu.

Kako kaže, od tada se nalazi pod najvišom policijskom zaštitom i ponuđeno mu je da promeni identitet i adresu, međutim on na to nije pristao.

„Peti stepen zaštite podrazumeva nestanak, a to za mene nije dolazilo u obzir. Tako da smo do sada ostali na četvrtom nivou zaštite. Nikada se u Švajcarskoj nije dogodilo da neko toliko dugo ostane na tako visokom nivou opasnosti“,  izjavio je Marti.

Kaže da pretnja smrću „izgleda dolazi iz određenih krugova srpskih obaveštajnih službi“ koje su, kako navodi, tražile od plaćenih ubica iz podzemlja da ga likvidiraju kako bi „bacili krivicu na Albance sa Kosova“.

„Ima nekadašnjih boraca koji su se specijalizovali za ubistva po narudžbinama, za novac, tako da nije potrebno puno novca da biste tako nekog likvidirali. Očigledno da neka državna služba želi da me eliminiše da bi diskreditovala svog protivnika, što je apsolutno neprihvatljivo. Naše sudske vlasti moraju reagovati čvrsto i brzo“, poručio je Marti.

Dodao je da je zahvalan svim ljudima koji ga štite, ali da to ne može trajati večno.

„Rekao sam Fedpolu da se ne možemo više ograničavati na zaštitu, a da nemamo strategiju neutralizacije pretnje. Ne radi se samo o meni. Svi koji tragaju za istinom zaslužuju zaštitu, ali i pravdu. Zaslužuju da oni koji pokušavaju da ugroze njihov život budu sudski gonjeni. To se ne može tolerisati, a čini mi se da se to upravo radi“, dodaje Marti.

Švajcarski mediji prenose da policija u civilu više ne dežura ispred kuće Dika Martija, ali da su zaštitne mere i dalje jednako važne.

Kuća je, kako navode, puna kamera, opremljena alarmima i sigurnom sobom, u koju se Marti mora skloniti u slučaju napada. Policija u civilu je stacionirana u blizini.

Tokom svojih retkih putovanja, kako navode, Marti nosi pancir, njegov automobil je blindiran i u pratnji policijskih vozila u civilu.

Oni podsećaju da je Marti 2010. godine za Savet Evrope napisao izveštaj u kojem je osudio zločine OVK, uključujući i trgovinu organima i da je na osnovu tog izveštaja pokrenuta istraga protiv Hašima Tačija.

Navode i da je Tači 2020. godine podneo ostavku na mesto predsednika Kosova, od tada mu se sudi u Hagu, ali na Kosovu i dalje „Tačija vide kao heroja rata za nezavisnost protiv Srbije“.

Andrija Stojković za “Weltwoche”: Švajcarska propustila priliku posredovanja u rešavanju kosovskog spora

0
Manastir Visoki Dečani © Serbinfo

Ugledni švajcarski nedeljnik Weltwoche objavio je autorski tekst Andrije Stojkovića na temu proteklih izbora na Kosovu i Metohiji, a kao repliku na članak Alfreda Hera (Alfred Heer) poslanika Narodne partije Švajcarske SVP/UDC (Knospen der Hoffnung im Kosovo, Weltwoche Nr. 07.21).

Autorski tekst Andrije Stojkovića prenosimo u celosti:

Kosovo i Metohija treba da budu kao Švajcarska

Da bi se očuvao mir, Kosovu i Metohiji bi bio potreban srpski kanton. Švajcarska je, nažalost, propustila da bude posrednik u dolaženju do takvog rešenja.

Raduje nas da Alfred Her (Heer), osnivač kosovsko-švajcarske privredne komore, otvoreno i racionalno opisuje činjenice u vezi sa opštim stanjem na Kosovu i Metohiji (švajcarski nedeljnik Veltvohe br. 7/21). On, pre svega, ističe značaj ekonomskog razvoja. Pritom je hrabra njegova izjava da je za to potrebno mirovno rešenje.

Time potvrđuje bojazni svih kritičara jednostranog proglašenja nezavisnosti, koje se dogodilo pre trinaest godina – da je to bila neodrživa i preuranjena odluka. I dalje nerazrešen status stvara mnogo problema, a rešava malo toga. Može se, na primer, pomenuti članstvo KiM u Uefi, koje jedva da je bilo moguće, i to samo zahvaljujući „majstorstvu zapadne rabulistike” (nemački list Frankfurter algemajne cajtung).

Nerešen status odgovoran je za to što mnogo mladih Albanaca razmišlja o napuštanju KiM i odlasku u zapadnu Evropu, a u nuždi za to koriste i srpski pasoš, koji ne zahteva vizu. A tek onih 200 000 Srba, proteranih 1999. godine, ni ne pomišlja da se vrati. Čak više od dvadeset godina nakon kraja rata trupe KFOR-a moraju da čuvaju srpski manastir Visoki Dečani, koji je izgrađen oko 1330. godine posle Hrista, a stanovnici srpskih enklava na jugu Kosova i Metohije su ugroženi.

Klintonov spomenik u Prištini

Alfred Her nam objašnjava da su SAD vojnom silom proizvele činjenice. Tako nas, na primer, u Prištini pozdravlja i maše nam spomenik bivšem američkom predsedniku Klintonu – kao da tamo ne postoji sopstvena istorija. Na Kosovu i Metohiji se nalazi i jedna od najvećih američkih vojnih baza u Evropi. To dvoje mogu se smatrati simbolima modernog kolonijalizma i stoga se KiM može nazvati američkim protektoratom, kako piše Her. Međutim, bez tog kolonijalizma nikada ne bi bila proglašena nezavisnost. U tom smislu su protivrečni antikolonijalistički izborni slogani Albina Kurtija, pobednika na izborima.

Jasno je kao dan da EU ‘ne može davati takt’. I dalje pet njenih članica Kosovo i Metohiju priznaju samo kao autonomnu pokrajinu u okviru državnog suvereniteta Srbije. Španija ne može prihvatiti jednostrano otcepljenje, jer bi inače nastale nove države na Pirinejskom poluostrvu. Rezolucija Ujedinjenih nacija 1244 i dalje važi, tako da je članstvo Kosova kao države u toj svetskoj organizaciji moguće samo uz saglasnost Rusije i Kine, što je, međutim, u bliskoj budućnosti praktično nemoguće. Uz to treba napomenuti da je veliki broj država povukao svoja priznanja, tako da njegovu nezavisnost priznaje manje od sto država.

A da li je miran dogovor u interesu sila zaštitnica? Malo verovatno, inače bi Amerikanci dali prednost Ibrahimu Rugovi i njegovom pacifističkom otporu pre 25 godina. A mogućnost direktnog sporazuma između Albanaca i Srba onda i sada vidi se na primeru sporazuma o obrazovanju između Rugove i Slobodana Miloševića iz 1996. godine.

Pretpostavlja se da je američki pritisak, koji je proizašao iz geopolitičke računice, prethodio švajcarskom priznanju jednostrano proglašene nezavisnosti – prerano i protiv tradicije ove neutralne države. Otvaranje arhiva će to osvetliti, ukoliko se dokumentacija ne ‘izgubi’, kao što je bilo sa nekim dokazima ili svedocima trgovine organima na sudu za ratne zločine u Hagu.

Međutim, broj priznanja i povlačenja priznanja nije bitan. Severni Kipar je kao državu priznala jedino Turska, a ipak je to posebna oblast Evropske unije. Bitno je rešenje, sa kojim obe strane na kraju mogu živeti zajedno u miru, sa kojim se sprečava scenario, kakav je viđen nedavno u Nagorno-Karabahu ili 1995. godine u Krajini u Hrvatskoj. A može se i obrnuti pitanje: Šta je potrebno omogućiti da se reprezentacije Kosova i Srbije zajedno takmiče u fudbalu, na primer u Švajcarskoj?

Što pre pristupiti Evropskoj uniji

Idealna bi bila mirovna konferencija u švajcarskom Birgenštoku. Na njoj bi neutralna Švajcarska posredovala da dođe do sporazuma Beograda i Prištine, a obezbeđivali bi je – između ostalog – švajcarski vojnici srpskih i albanskih korena. Ali Švajcarska je, nažalost, propustila priliku da se predstavi kao nezavisna strana kojoj je stalo do rešenja.

Koje bi bilo održivo i mirovno rešenje? Možda federativna, kantonska struktura Kosova i Metohije po uzoru na Švajcarsku. Sa jednim srpskim kantonom na KiM, koji bi obuhvatio sve crkve, manastire i njihovu imovinu. U njemu bi se mogli očuvati interesi srpskog stanovništva. Za uzvrat bi Kosovo uz pomoć Srbije moglo da se učlani u sve međunarodne organizacije i bez članstva u UN.

Sledeći korak bi bilo hitno pristupanje Kosova i Srbije Evropskoj uniji, u kojoj granice ionako ne znače mnogo. Onda bi se Alfred Her mnogo lakše založio za jak privredni rast na toj teritoriji, a u kosovsko-švajcarsku privrednu komoru bi se učlanili i Srbi.

Andrija Stojković (31) vuče srpske korene sa Kosova i Metohije, oficir je Švajcarske armije i inženjer.

https://www.weltwoche.ch/ausgaben/2021-9/diese-woche/kosovo-soll-werden-wie-die-schweiz-die-weltwoche-ausgabe-9-2021.html

Die Schweizer Wochenzeitung Die Weltwoche veröffentlichte einen Artikel von Andrija Stojković zum Thema der letzten Parlamentswahlen in Kosovo, als Replik auf den Artikel von Alfred Heer, Nationalrat der Schweizer Volkspartei SVP (Knospen der Hoffnung im Kosovo, Die Weltwoche Nr. 07.21).

Der vollständige Artikel von Andrija Stojković:

Kosovo soll werden wie die Schweiz

Damit der Frieden gewahrt bleibt, bräuchte das Kosovo einen serbischen Kanton. Leider hat es die Schweiz verpasst, eine solche Lösung zu vermitteln.

Es ist erfreulich, wie sachlich und offen Alfred Heer als Gründer der Handelskammer Kosovo–Schweiz die Fakten zur allgemeinen Lage im Kosovo beschreibt (Weltwoche Nr. 7/21). Er hebt vor allem die Bedeutung der wirtschaftlichen Entwicklung hervor. Mutig ist dabei seine Aussage, dass es dazu eine Friedenslösung braucht.

Damit bestätigt er die Befürchtungen aller Kritiker der einseitigen Unabhängigkeitserklärung von vor dreizehn Jahren, dass dies keine nachhaltige und eine viel zu verfrühte Entscheidung war. Der weiterhin ungeklärte Status schafft mehr Probleme, als er löst. Als Beispiel kann die Uefa-Mitgliedschaft des Kosovo erwähnt werden, die nur dank eines «Meisterwerks abendländischer Rabulistik» (FAZ) überhaupt möglich wurde.

Der ungelöste Status ist dafür verantwortlich, dass viele junge Albaner an eine Ausreise aus dem Kosovo nach Westeuropa denken, notfalls auch mit dem visabefreiten serbischen Pass. Die 200 000 vertriebenen Serben von 1999 denken erst recht nicht daran zurückzukehren. Kfor-Truppen müssen über zwanzig Jahre nach Kriegsende immer noch das serbische Kloster Visoki Decani, erbaut um 1330 nach Christus, beschützen. Die Einwohner serbischer Enklaven im Süden des Kosovo werden bedroht.

Clinton-Statue in Pristina

Wie Heer erläutert, haben die USA mit Militärgewalt Fakten geschaffen. So grüsst heute in Pristina eine winkende Statue des amerikanischen Ex-Präsidenten Bill Clinton, als ob man keine eigene Geschichte hätte. Im Kosovo steht eine der grössten Militärbasen der USA in Europa. Beides kann man als Symbole des modernen Kolonialismus sehen und daher das Kosovo als amerikanisches Protektorat bezeichnen, wie Heer schreibt. Doch ohne diesen Kolonialismus wäre es nie zu einer Unabhängigkeitserklärung gekommen. So gesehen sind die antikolonialistischen Wahlparolen von Wahlsieger Albin Kurti widersprüchlich.

Dass die EU «keine Impulse» setzen kann, liegt auf der Hand. Fünf EU-Staaten erkennen das Kosovo weiterhin als autonome Provinz innerhalb der staatlichen Souveränität Serbiens an. Spanien kann keine einseitige Abspaltung akzeptieren, sonst würden neue Staaten auf der Iberischen Halbinsel entstehen. Die Uno-Resolution 1244 gilt weiterhin, so dass eine Uno-Mitgliedschaft des Kosovo als Staat nur mit Einverständnis Russlands und Chinas möglich ist, was wiederum in naher Zukunft praktisch ausgeschlossen ist. Viele Staaten haben zudem die Anerkennung des Kosovo zurückgezogen, so dass dessen Unabhängigkeit von weniger als hundert Staaten anerkannt wird.

Ist eine friedliche Einigung im Interesse der Schutzmächte? Wohl kaum, sonst hätten die Amerikaner auf Ibrahim Rugova und seinen nichtmilitärischen Widerstand vor 25 Jahren gesetzt. Dass ein direktes Abkommen zwischen Albanern und Serben möglich war und ist, sieht man am Beispiel des Bildungsabkommens zwischen Rugova und Slobodan Milosevic von 1996.

Vermutlich auf amerikanischen Druck, der aus geopolitischem Kalkül entstand, folgte die Anerkennung der einseitigen Unabhängigkeitserklärung auch seitens der Schweiz – viel zu früh und entgegen den Gepflogenheiten eines neutralen Landes. Die Öffnung der Archive wird uns mehr Klarheit verschaffen, falls die Unterlagen nicht «verlorengehen» wie gewisse Beweise oder Zeugen zum Organhandel beim Kriegsverbrechertribunal in Den Haag.

Aber es geht nicht um die Anzahl der Anerkennungen und Aberkennungen; Nordzypern wird nur durch die Türkei als Staat anerkannt und ist trotzdem ein Sondergebiet der EU. Es geht um eine Lösung, bei der beide Seiten am Ende friedlich zusammenleben können. Und bei der ein Szenario wie jüngst in Berg-Karabach oder 1995 in der Krajina in Kroatien verhindert wird. Oder anders gefragt: Was braucht es, dass die Fussballmannschaften des Kosovo und Serbiens miteinander beispielsweise in der Schweiz Fussball spielen können?

Schnellstmöglicher Beitritt zur EU

Eine Friedenskonferenz auf dem Bürgenstock wäre ideal gewesen. Die neutrale Schweiz hätte eine Einigung zwischen Belgrad und Pristina vermittelt, bewacht und beschützt unter anderem von serbisch- und albanischstämmigen Soldaten in Schweizer Armeeuniformen. Doch leider hat es die Schweiz verpasst, sich als lösungsorientierte und unabhängige Seite zu präsentieren.

Was wäre eine mögliche nachhaltige und friedliche Lösung? Vermutlich eine föderative, kantonale Struktur des Kosovo nach Schweizer Vorbild. Mit einem serbischen Kanton im Kosovo, der alle Kirchen und Klostergüter mit einbeziehen würde. Darin könnten die Interessen der serbischen Bevölkerung gewahrt werden. Im Gegenzug dürfte das Kosovo mit Hilfe Serbiens wohl allen internationalen Organisationen beitreten, auch ohne Uno-Mitgliedschaft.

Der nächste Schritt wäre der schnellstmögliche Beitritt des Kosovo und Serbiens zur EU, in der die Grenzen ohnehin keine grosse Rolle mehr spielen. Alfred Heer könnte sich dann viel einfacher für ein starkes Wirtschaftswachstum im Kosovo einsetzen, und der Handelskammer Kosovo–Schweiz würden auch Serben beitreten.

Andrija Stojkovic, 31, hat serbische Wurzeln im Kosovo, ist Offizier der Schweizer Armee und Ingenieur.

https://www.weltwoche.ch/ausgaben/2021-9/diese-woche/kosovo-soll-werden-wie-die-schweiz-die-weltwoche-ausgabe-9-2021.html

Delegacije Beograda i Prištine potpisale sporazum o normalizaciji ekonomskih odnosa

0

U Ovalnoj sobi, koja je kancelarija predsednika SAD Donalda Trampa, postavljena su dodatna dva stola za kojim su sedeli, svako na svojoj strani, predsednik Srbije Aleksandar Vučić i kosovski premijer Avdulah Hoti, a u sredini šef američke države.

Potpisana su dva bilateralna dokumenta, između Srbije i SAD i između Prištine i SAD, i u njima Priština nije pomenuta kao subjekat međunarodnog prava.

Sadržaj sporazuma:

Srbija (Beograd) i Kosovo (Priština) slažu se da unaprede ekonomsku normalizaciju odnosa čineći sledeće:

1. Obe strane će sprovesti sporazum o auto-putu Beograd–Priština, potpisan 14. februara 2020.

2. Obe strane će sprovesti sporazum o železnici Beograd–Priština, potpisan 14. februara 2020.(Kao dodatak ovome, obe strane će se obavezati na zajedničku studiju o izvodljivosti u vezi sa opcijama kojima bi se železnička infrastruktura Beograd–Priština povezala sa lukom na moru na Jadranu.

3. Kosovo (Priština) i Srbija (Beograd) radiće sa američkom Međunarodnom korporacijom za finansijski razvoj (EXIM) na memorandumu razumevanja kako bi se operacionalizovalo sledeće:
Auto-put Mira Železnička veza između Prištine i Merdara Železnička veza između Niša i Prištine Obezbeđivanje finansija za podršku neophodnim zajmovima za male i srednje biznise (SME) Dodatni bilateralni projekti Stalno predstavništvo američke Međunarodne razvojne finansijske korporacije u Beogradu, Srbiji.

4. Obe strane će otvoriti i učiniti operativnim zajednički objekat na prelazu Merdare.

5. Obe strane će se priključiti „mini Šengen zoni“, koju su najavile Srbija, Albanija I Severna Makedonija u oktobru 2019. godine, i u potpunosti koristiti njene benefite.

6. Obe strane će uzajamno priznavati diplome i profesionalne sertifikate.

7. Obe strane će se složiti da rade sa američkim Ministarstvom energetike i drugim merodavnim institucijama vlade SAD na izradi studije o izvodljivosti u cilju deljenja jezera Gazivode/Ujma, kao pouzdanog izvora vode i energije.

8. Obe strane će diversifikovati njihove izvore snabdevanja energije

9. Obe strane će u svojim mrežama mobilne komunikacije zabraniti upotrebu 5G opreme koju isporučuje neproveren prodavac. Tamo gde je takva oprema već prisutna, obe strane će se obavezati na njeno uklanjanje i druge napore na medijaciji tako da to bude pravovremeno.

10. Obe strane će povećati nadzor putnika u vazdušnom saobraćaju, deljenje informacija između sebe i u okviru šire američke saradnje na Balkanu. Strane će se obavezati na unapređivanje tehnologije za borbu sa nezakonitim aktivnostima, sprovođenjem i operacionalizovanjem sistema za nadzor i informacije PISCES, APIS, ATS-G i SRTF, koje su obezbedile SAD.

11. Obe strane se obavezuju da štite i unapređuju verske slobode, uključujući obnovljenu međuversku komunikaciju, zaštitu verskih objekata i sprovođenje sudskih odluka koje se odnose na Srpsku pravoslavnu crkvu. Strane se obavezuju da nastave povraćaj imovine jevrejskih žrtava Holokausta koja dosad nije potraživana.

12. Obe strane se obavezuju na ubrzavanje napora na pronalaženju i identifikaciji posmrtnih ostataka nestalih osoba. Obe strane se obavezuju na identifikovanje i dugoročno sprovođenje trajnih rešenja za izbeglice i interno raseljene osobe. Obe strane se obavezuju da uspostave mesto kontakta koje će voditi ove napore između nadležnih ministarstava i koordinisati ih između Beograda i Prištine koje će na godišnjem nivou davati informacije o broju rešenih slučajeva i onih koji su još uvek u procesu rešavanja.

13. Obe strane će raditi sa 69 zemalja koje kriminalizuju homoseksualnost kako bi uticale da te zemlje dekriminalizuju homoseksualnost.

14. Obe strane se obavezuju da Hezbolah u potpunosti svrstaju pod terorističku organizaciju i da u sklopu svojih jurisdikcija u potpunosti sprovode mere na ograničenju njegovih operacija i finansijskih aktivnosti.

15. Kosovo (Priština) će se složiti da sprovede jednogodišnji moratorijum na zahteve za članstvo u međunarodnim organizacijama. Srbija (Beograd) će se složiti da sprovede jednogodišnji moratorijum na njenu kampanju povlačenja nezavisnosti i uzdržati od toga da zvanično ili nezvanično zahteva od bilo koje zemlje ili međunarodne organizacije da ne prizna Kosovo (Prištinu) kao nezavisno. Obe sporazuma stupaju na snagu trenutno.

16. Srbija (Beograd) saglasna je da otvori trgovinsko predstavništvo i predstavništvo državnog ministarstva u Jerusalimu 20. septembra 2020. I da svoju Ambasadu preseli u Jerusalim do 1. jula 2021.

* U dokumentu koji je potpisala Priština u tački 16 dotle stoji: Kosovo (Priština) i Izrael slažu se da se međusobno priznaju.

 

 

Bivši ambasador Srbije u Švajcarskoj Milan St. Protić o optužnici protiv Tačija

0
FOTO: O. BUNIĆ / RAS SRBIJA

Pravda je, kažu, stara čekalica. Isto se može reći za istinu. Trebalo je da prođu pune dve decenije pa da se pokrene pitanje krivične odgovornosti za ratne zločine aktuelnog predsednika Kosova. Od komandanta OVK, perspektivnog pregovarača u Rambujeu i mlade nade kosovske politike, do prozvanog krivca za masovna zlodela nad civilnim stanovništvom u izveštaju Dika Martija i, najzad, još nepotvrđene optužnice specijalnog međunarodnog suda.

I moji su prsti, poštovani čitaoče, bili pomalo umešani u poduhvat gore pomenutog švajcarskog senatora anglosaksonskog imena koji je, u svojstvu izvestioca Saveta Evrope, podneo svoj izveštaj u decembru davne 2010. Njegov je dokument, usvojen ubedljivom većinom u Parlamentarnoj skupštini, izazvao priličnu buru u svetskoj javnosti. Osim toga, nije se daleko odmaklo. Niti su velike sile bile spremne za delovanje u pravcu na koji je ukazao Marti, niti su tadašnje srpske vlasti bile kadre da celu stvar isteraju na čistinu. Izgledalo je da će na tome ostati i da će se, poput tolikih drugih pokušaja da se dostignu istina i pravda, i ovaj okončati neuspehom.

Treba podsetiti da se o kolekivnim grobnicama, vađenju i preprodaji ljudskih organa ništa ne bi znalo da o tome nije pisala Karla del Ponte u svojoj autobiografskoj knjizi. Zahvaljujući njenoj inicijativi da na sporne lokacije pošalje glavnog forenzičara UNMIK Pabla Barajbara 2004. dobili smo i preliminaran nalaz o onom što je u Kukešu i okolini tad zatečeno (tzv. žuta kuća).

Po objavljivanju Martijevog izveštaja, predmet je preseljen iz Saveta Evrope u novoosnovano tužilaštvo pod okriljem Saveta bezbednosi UN u kom su, gle čuda, dominirali Amerikanci. I narednih deset godina, ovim žalosnim povodom, nije se pomerilo s mrtve tačke.

Prvi znak da će se ipak nešto pokrenuti bilo je osnivanje posebnog tribunala za zločine OVK. I tad smo, s pravom, bili skeptični. Sramotna iskustva sa oslobađanjima čelnika OVK pred Haškim sudom za bivšu Jugoslaviju „zbog nedostatka dokaza“ (pošto su svedoci bivali likvidirani po spisku), uporedo sa američkim, očito pristrasnim, odnosom prema Kosovu i Albancima, nisu nam mogla ulivati realnu nadu da će u ovom slučaju biti išta drukčije.

U međuvremenu su sa velike scene sišli i Dik Marti i Karla del Ponte. Na žutu kuću se zaboravilo kod nas jednako kao i u internacionalnoj zajednici. Prosto, to odavno više nije bila tema. Nedoumica postoji i u pogledu sadašnje optužnice, budući da nije sasvim jasno da li je osnov za inkriminaciju proizišao iz Martijevog izveštaja ili iz nekog alternativnog izvora. Nije, razume se, jasno ni to kakva sudbina očekuje predloženu optužnicu, tj. da li će biti pravičnog i istinitog ishoda ili neće.

No, kako god, vredelo je svakog napora. Mi koji smo učinili nemogućno u rasvetljavanju ratnih zločina počinjenih u srpsko ime, imali smo i imamo legitimno pravo da zahtevamo ustanovljavanje krivice svakog ko je odgovoran za istovetna krivična dela. U građanskim ratovima nema čistih i neokaljanih. Ti su ratovi najprljaviji od svih. U njima, poznato je, intenzitet uzajamne netrpeljivosti, po pravilu, vodi u nezamislivu bestijalnost i zlo.

Nemam nikakvih iuzija da su, i u ovom primeru, politički motivi odneli prevagu nad pravdom i istinom. Da se u istoriji čovečanstva upravo to i tako događalo odvajkada po zakonitosti ponašanja ljudskog roda. Poštenje i pravičnost, neopterećeni političkim interesima, veoma su retki i, najčešće, predstavljaju istorijske ekscese, ako ne anomalije. Uvek su naši neprikosnoveni heroji – tuđi monstruozni krvnici. Naši su vitezovi, tuđi – umobolne psihopate. Naša je borba sveta – njihova je zločinačka. Mi smo najbolji – oni su najgori. Mržnja stvara mržnju; zverstvo rađa zverstvo. I tako unedogled. Do istrebljenja. Bez kraja i bez smisla. Ali, to je nepromenljiva ćud čovekova. Više mračna nego svetla.

Na koncu konaca dođe introspekcija. Sposobnost pojedinca ili naroda da pronikne u svoju podsvest, pronađe i prepozna sopstvene demone. Jer u dubini duše, izvesno, neće se naći nijedan anđeo. Po toj osobini samospoznaje meri se individualna ili kolektivna zrelost. Po toj. Ni po jednoj drugoj.

Zato, čak i ako osuđujuća presuda bude doneta, neće biti trijumfalizma. Ni trijumfalizma, ni pobednika. Samo tupa praznina. I neizlečiva depresija. Opšte razočaranje. I prokleta beznadežnost.

Autor: Milan St. Protić

Švajcarska produžava vojnu misiju na Kosovu i Metohiji

0
© fb/ swissint

Vlada i Nacionalni dom parlamenta Švajcarske žele da produže vojnu misiju za tri godine i povećaju broj na maksimum, uz ocenu da je bezbednosna situacija na Kosovu i Metohiji i dalje napeta.

Švajcarska je ocenila da se bezbednosna situacija na Kosovu i Zapadnom Balkanu se pogoršala.

Zbog toga Bern želi da produži misiju švajcarske vojske na Kosovu do kraja 2023. i da se vrate na maksimalan broj od 195 vojnika.

Kao i ranije, u slučaju rastuće pretnje, kontingent bi se mogao povećati za 20 ljudi koji bi služili najviše četiri meseca.

U četvrtak je Nacionalni dom usvojio predlog sa 108 glasova za, 48 protiv i 30 onih koji su se uzdržali, a taj dom je doneo odluku na osnovu preporuka komisije za spoljnu politiku i bezbednost.

Većina smatra da politička i bezbednosna situacija na Kosovu zahteva prisustvo Kfora, zbog činjenice da Kosovo još nije u stanju da garantuje bezbednost svim građanima.

S druge strane, „zeleni“ su među protivnicima nastavka misije.

„Kosovu je potrebna podrška za izgradnju demokratskih struktura, a ne oružje“, rekla je poslanica Nacionalne partije zelenih Mariona Šlater i dodala da misija traje predugo, čineći tako Kosovo zavisnim od švajcarske vojske

Dvadeset godina od NATO bombardovanja

0

U bombardovanju koje je trajalo 78 dana, teško su oštećeni infrastruktura, privredni objekti, zdravstvene ustanove, medijske kuće i vojni objekti.

Akcija NATO-a, koju su Vlada SRJ, ali i brojni pravni stručnjaci nazvali agresijom, usledila je posle neuspešnih pregovora o rešenju krize na Kosovu u Rambujeu i Parizu, februara i marta 1999. godine.

Bombardovanje Jugoslavije okončano je 10. juna, usvajanjem Rezolucije 1244 Saveta bezbednosti UN, nakon čega je usledilo povlačenje vojske i policije iz pokrajine i ulazak medjunarodnih vojnih trupa.

Prema podacima UNHCR-a, Kosovo je od dolaska mirovnih snaga napustilo oko 230.000 Srba i Roma, a vratilo se oko 800.000 izbeglih Albanaca

Dogodine u Prizrenu: Humanitarna organizacija 28. Jun pomaže Srbima na Kosovu i Metohiji

0

Pre tačno 7 godina osnovana je humanitarna organizacija 28. Jun sa prvim projektom pod nazivom „Boj za Kosovo“.

Tom prilikom sakupljena je medicinska pomoć u vrednosti od 1,5 miliona dolara, koja je poslata Srbima u Gračanici a ujedno je pokrenuta globalna kampanja podizanja svesti, kažu u ovoj humanitarnoj organizaciji.

Kako u 28. Junu ponosno ističu, danas se ponovo okreću Kosovu i Metohiji sa još ambicioznijim projektom pod nazivom „Dogodine u Prizrenu“.

Oni planiraju da do Pravoslavne nove godine urade nekoliko veoma velikih i značajnih projekata.

Kako najavljuju, prvo će početi prikupljanje potpisa u peticiji protiv nezavisnosti takozvanog „Kosova“ a zatim će i zvanično priložiti peticiju Ujedinjenim Nacijama, koristeći specijalni konsultativni status koji ima ova organizacija.

U planu su i organizacije događaja na svim kontinentima na kojima će 28. Jun upoznavati ljude sa problemima sa kojima se svakodnevno suočavaju Srbi na Kosovu i Metohiji.

Takođe, biće dostavljena i medicinska pomoć u vrednosti od oko milion dolara ustanovama u Srbiji i Republici Srpskoj, a zatim i novogodišnji pokloni srpskoj deci koja žive u teškim uslovima na Kosovu i Metohiji i širom regiona.

Na kraju ovog ambicioznog projekta je završetak projekta sa velikom donacijom manastiru Svetih arhangela u Prizrenu.

Podržite akciju

Potpišite peticiju

Iz Lugana u Prizren nakon 17 godina

0

U nekadašnjoj Ulici narodnog oslobođenja, u kojoj se krovovi susednih albanskih kuća dodiruju, nalazi se tek renovirana kuća Radivojevića, proširena na 500 kvadrata. Nije bilo nimalo lako vratiti je u posed, ali kaže da je uz podršku porodice uspeo. Trojica sinova i ćerka su uz njega, podržali su ga u poduhvatu na koji se malo ko odlučuje.

„Posle dve godine uz velike muke, uspeo sam da čoveka koji je živeo u kući uz pomoć policije i pravosuđa u Prizrenu isteram, da promenim brave i onda sam narednih godina krenuo da renoviram kuću, investirao zaista puno para, ali se ne kajem“, kaže Slaviša.

Za Slavišinu osamdesetdvogodišnju majku, koja je sa nepokretnim suprugom bila u životnoj opasnosti 1999. godine, povratak u Prizren je ostvarenje najveće želje. Ne zaboravlja prve komšije Nešiće, koji su ubijeni te godine. Da bi spasao roditelje takve sudbine, Slaviša je iz Švajcarske zvao vojnike Kfora da ih zaštite. Izašli su sa Kosova i život nastavili u Luganu.

Perunika Radivojević kaže da su od tada 17 godina bili u Švajcarskoj i da je stalno mislila i plakala za svojim prijateljima.

U blizini kuće porodičnu crkvu sagrađenu 1530. godine zaštitili su od propadanja betonskim stubovima i krovom.

U selu se nalaze još dve crkve, koje čuvaju malobrojni meštani Sredske.

Da se pomole za zdravlje, u Bogorodičinu crkvu često dolaze i meštani okolnih muslimanskih sela. Posebno se poštuje hramovna slava Uspenja Presvete Bogorodice, na kojoj uvek prisustvuje narod pravoslavni i muslimanski. To zajedništvo i pamćenje čini ovu sredinu posebnom, jer se međusobno poštovanje zadržalo i do današnjih dana.

Stanislav Tanasković kaže da je stanovništvo relativno mirno, da je suživot moguć, kao i da bi mogli da budu dobre komšije.

Zadužbine vladara dinastije Nemanjić i drugih srpskih vlastelina izdržale su vekove, ali ne i martovski pogrom 2004. godine, kada su Albanci oštetili mnoge crkve i manastire. Posle obnove u većini crkava odvija se liturgijski život.

U gradu cara Dušana svaki kamen je deo istorije. Bogorodica Ljeviška, Sveti Arhangeli, Bogoslovija, Saborni hram Svetog Đorđa, Crkva Svetog Spasa i druge crkve deo su bogatog srpskog istorijskog nasleđa u tom drevnom gradu.

Lazar Radivojević kaže da mnogi nemaju predstave šta sve ima na Kosovu, manastiri, crkve i prirodna bogatstva. Zato se možda i lako odriču ovog područja, kaže Lazar.

Malobrojni meštani Sredske i Prizrena dolaskom porodice Radivojević dobili su dodatni motiv da istraju. Godinama priželjkuju da se vrate svi Srbi koji su morali da napuste domove.

Kačanik najveći evropski izvoznik boraca za ID

0

Od 34.000 stanovnika njih 22 bori se u Siriji i Iraku, među njima je i Lavdrim Muhadžeri, kog zovu i balkanski Džihadi Džon.

Tamošnji zvaničnici to sve opovrgavaju i okrivljuju medije za narušavanje ugleda, navodi HRT.

Predsednik Islamske zajednice Kačanik Florim Neziraj, koji je tamo već tri godine, tvrdi da dobro poznaje situaciju i kaže da, nezavisno od činjenice da je određeni broj osoba otišao da ratuje u druge zemlje, u Kačaniku nije zabeležen nijedan sukob koji je povezan s verom.

Kačanik je upravo zbog vere došao na zao glas, s obzirom na 22 stanovnika koji se bore u Siriji i Iraku na strani tzv. Islamske države, navodi HRT.

Načelnik opšine Besim Iljazi smatra da je ta priča nanela veliku štetu ugledu tog grada.

„Sada možete gradom šetati mesec dana i nećete na ulici primetiti ništa što ima veze s takvim ponašanjem“, tvrdi Iljazi.

Sa druge strane, u glavnoj ulici osobe koje se povezuju s vehabizmom beže od kamere. Kao i većina građana od komentara, što se može pripisati strahu ili nečem drugom, smatra ekipa HRT.

U međuvremenu, održan je i skup o borbi protiv nasilnog ekstremizma.

Komandir policijske stanice Kačanik Afrim Habibi ističe da u proteklih godinu i po nisu zabeležili ni edan odlazak u Siriju. Takođe, napominje, mnogo je manje aktivnosti za koje se može sumnjati da imaju veze sa vrbovanjem za Islamsku državu.

Nezaposlenost, siromaštvo i beznađe najčešći su razlozi zbog kojih mladi sa ovih prostora odlaze u Irak i Siriju, gde im se obećava med i mleko i godišnja zarada do 30.000 evra. Međutim, kako naglašava HRT, vrlo brzo shvate da su prevareni, pa se neki od njih odlučuju za povratak.

Psiholozi koji se bave tom problematikom tvrde kako ne znaju koja je grupa opasnija – ona koja u euforiji odlazi ili ona koja se prevarena vraća, zaključuje se u reportaži HRT-a.

Odbijen zahtev za prijem Kosova u UNESCO

0
Foto: Hazir Reka/Reuters Pictures

Organizacija Ujedinjenih Nacija za obrazovanje, nauku i kulturu (UNESCO) odbilo je zahtev za prijem Kosova u tu organizaciju.

U glasanju su učestvovale 142 zemlje, za su bile 92, protiv 50, a uzdržanih 29.

Među zemljama koje nisu podržale prijem Kosova, kako prenosi B92, su Brazil, Kina, Španija, Rusija, Indija, Kazahstan, Belorusija, Palestina, Severna Koreja, Slovačka, Urugvaj, Venecuela, Bahrein, Indonezija…

Uzdržani su, između ostalih, bili Bosna i Hercegovina, Kolumbija, Grčka, Nigerija, Peru, Poljska, Rumunija, Singapur, Trinidad i Tobago, Tunis i Zambija.

Za pristupanje Kosova Unesku između ostalih glasali su Belgija, Francuska, Kanada, Bugarska i Belize, Irska, Island, Italija, Litvanija, Malezija, Pakistan, Panama, Norveška, Novi Zeland, Portugal, Češka, Velika Britanija, Slovenija, Švedska, Švajcarska, Čad, Tajland, Turska, Avganistan, Albanija, Nemačka, Andora…

Predlog za prijem Kosova je prethodno obrazložen uz objašnjenje da nije u pitanju glasanje za priznanje Kosova kao države ili za ulazak u UN, već zahtev da se „građanima Kosova omogući pristup kulturnim vrednostima i obrazovanju“, kao i da se „na kraju podrži misija Uneska“.

Na drugoj strani, ponovljeno je da bi prijem Kosova u Unesko značio politizaciju te organizacije, kao i kršenje međunarodnog prava.

POSLEDNJE VESTI