Reklama

Tragičan život srpske studentkinje Mileve Marić

0

Mileva Marić je u leto 1896. upisala letnji semestar Medicinskog fakulteta na Univerzitetu u Cirihu. U oktobru se prebacila na Državnu politehničku školu na studije matematike i fizike. Bila je tek peta žena koja je primljena u ovu školu. Upisala se na studije matematike i fizike kao jedina i najstarija žena u grupi. U istoj grupi su se nalazili Marsel Grosman, Luj Korloz, Jakob Erlat i Albert Ajnštajn, kao najmlađi (tada je imao svega 17 godina). Prve dve godine studiranja su bile vrlo uspešne za Milevu.

Na proleće 1897. razvile su se simpatije i studentska ljubav sa Albertom Ajntajnom. Plašeći se ove veze, oktobra 1897. Mileva se ispisala sa Politehnike u Cirihu i otišla u Hajdelberg, u Nemačku, gde je na trećem semestru slušala predavanja iz teorijske fizike kod Filipa Lenarda. Međutim, zvanično nije bila upisana, jer to devokama nije bilo dozvoljeno sve do 1900. godine. U Hajdelbergu je jedno vreme stanovala u Hotelu „Riter”.

Dok je bila odsutna dopisivala se sa Albertom. Na njegov nagovor, četvrti semestar je ipak nastavila na Politehnici u Cirihu, gde se vratila 1899. Početkom oktobra te godine je položila petopredmetni prelazni diplomski ispit, što su njene kolege već učinile godinu dana ranije. Početkom marta 1900. godine, profesor Veber je prihvatio njen diplomski rad iz oblasti provođenja toplote.

Veza sa Ajnštajnom je nakon povratka u Cirih planula. Milevini roditelji se nisu protivili toj vezi, pošto su znali da su njene šanse za brak bile male zbog njene bolesti. Albert je 1900. želeo da se venčaju. Međutim, njegovi roditelji, posebno majka Paulina, su se protivili jer je bila starija od njega 3 i po godine i nije bila Jevrejka, već Srpkinja i isto kao on intelektualac.

Uprkos obećavajućem početku studija, Milevin uspeh je počeo da slabi.

Na leto, 27. jula 1900. održani su usmeni diplomski ispiti za studente četvrte godine politehnie, za studente fizike (Albert i Mileva) i studente matematike (Grosman, Kolroz i Erat). Najbolju ocenu je dobio Kolroz (5,45), zatim Grosman (5,23), pa Erat (5,14), Ajnštajn (4,91), a Mileva (4,00). Za obaranje Milevinog proseka, u odnosu na ostale koglege, najviše je zaslužna znatno niža ocena iz teorije funkcija, kod profesora Minkovskog. Početkom avgusta studentima su dodeljena svedočanstva, po kojima je Albertova prosečna ocena (4,6), bila niža od Milevine (4,7), s tim da Mileva još uvek nije imala diplomu. Tako je Albert diplomirao i otišao kući, a Mileva se nakon kraćeg odmora u Novom Sadu i Kaću, vratila sa sestrom Zorkom u Cirih i ponovo upisala letnji semestar četvrte godine na Politehnici.Radeći kao laboratorijski asistent, pripremala se da ponovo izađe na ispite.

Albertovi pokušaji da postane asistent, najpre kod profesora Vebera, a zatim i kod Hurvica nisu bili uspešni i što je dovelo u pitanje njegovu poslovnu i naučnu karijeru, i nemogućnost finansijskog osamostaljivanja, što je smatrao uslovom za sklapanja braka sa Milevom.

Mileva i Albert su se ponovo sastali na jezeru Komo. Nekoliko nedelja kasnije Mileva je otkrila da je trudna.

Krajem jula 1901. je ponovo pala na diplomskom ispitu, najverovatnije zbog njenog mentora, profesora Vebera, koji je prethodno zaoštrio svoj odnos sa Albertom, koji se prethodno njegovim nipodaštavanjem zamerio profesoru. Ne želeći da bude snihodljiva prema svom mentoru,verovatno i zbog ljubavi prema Albertu, odustala je od doktorata.

Te jeseni Ajnštajn je dobio slabo plaćeni posao nastavnika na zameni u Šafhauzenu.

U Novom Sadu, krajem januara ili početkom februara 1902. Mileva je rodila kćerku Lizerl, krštenu u Novom Sadu kao Ljubica. U svojoj 27. godini, sa nezavršenim fakultetom i vanbračnim detetom, počela je da se oseća kao sramota za porodicu. Lizerl je kao mala obolela od šarlaha i dve godine nakon rođenja joj se izgubio svaki trag. Nije poznato da li je umrla i da li je data na usvajanje. Odgovor o njenoj sudbini je pokušao da da britanski pisac Filip Sington u svom romanu, po kome je devojčicu usvojila jedna porodica u banatskom selu Orlovatu. Kada se Mileva pridružila Albertu u Bernu, dete nije bilo sa njom.

U međuvremenu, Albert je dobio posao u patentnom zavodu u Bernu. Albert i Mileva su se venčali u Bernu 6. januara 1903. Stanovi u kojima su u Bernu živeli postali su kabineti za zajednička teorijska istraživanja iz fizike, gde su nastajali mnogobrojni naučni radovi. Albert je šest dana nedeljno provodio u patentnom zavodu, slobodno vreme je posvećivao fizici. Život im je postao lakši kada je Albert dobio povišicu. Dobili su sina Hansa Alberta. Bez obzira na obaveze oko dece, Mileva je sarađivala u naučnim istraživanjima, kao što su radovi na konstrukciji instrumenata za merenje malih električnih napona od 1907. do 1910. godine.Ajnštajn je 1905. objasnio fotoelektrični efekat, a 1908. je dobio licencu za rad na univerzitetu u Bernu. Sledeće godine je dao otkaz na Univerzitetu u Bernu i patentnom zavodu i prihvatio je mesto vanrednog profesora teorijske fizike na Univerzitetu u Cirihu.

Ajnštajn je počeo da se dopisuje sa rođakom u koju je bio zaljubljen kao dečak, pa je brak sa Milevom zapao u krizu. Da bi pokušali da prevaziđu probleme, otputovali su na odmor. Njihov drugi sin Eduard je rođen 1910. Sledeće godine, Albert se sa porodicom preselio u Prag, gde je postavljen za redovnog profesora na Univerzitetu Karl-Ferdinand. U Pragu su živeli kraće vreme u periodu 1911–1912. Za Milevu je ovaj prelazak bio težak. Kao Srpkinja je bila osetljiva na napetosti između nemačkih i čeških nacionalista, sa kojima sa kao pripadnica slovenskog naroda identifikovala. Albert se 1912. vratio u Cirih, što je bio potez za koji je Mileva verovala da će ojačati njihov brak.

Na Malu Gospojinu, njihova deca, Albert i Edvard su krštena u Nikolajevskoj crkvi po pravoslavnom običaju, a kum deci je bio porodični i stranački prijatelj Lazar Marković.Albert je pronašao novog saradnika za matematiku Marsela Grosmana. Takođe je odnos sa rođakom, Elzom Levental, pretvorio u ljubavni. Do krize u braku je došlo na proleće 1914. kada je Albert prihvatio položaj stalnog člana prestižne Pruske akademije nauka, kao i mesto redovnog profesora na Univerzitetu u Berlinu. Mileva je ispočetka odbila da prati Alberta, pošto je Elza živela u Berlinu, ali su se ipak preselili. Albert je napravio spisak naredbi za Milevu, sa zapovestima kao što su „odgovaraj mi samo kada ti se obratim“. U julu 1914, dan pre izbijanja Prvog svetskog rata, Mileva je spakovala stvari i vratila se sa decom u Cirih. Albert je ostao sa Elzom i dovršio Opštu teoriju relativnosti. Tokom ratnih godina Mileva i Ajnštajn su se otuđili. Godine 1916. Albert je zatražio razvod od Mileve, koja se razbolela od ovog zahteva. Dok je Mileva bila bolesna, njena mlađa sestra Zorka se brinula o deci, ali je na kraju zbog brige za sestru doživela nervni slom, pa je sledeće dve godine provela u psihijatrijskoj klinici. Mileva je konačno pristala na Albertov zahtev za razvod 1918. Prema brakorazvodnom ugovoru, Ajnštajn se obavezao da ukoliko dobije Nobelove nagrade celokupan novac dodeli Milevi.Zvanično su se razveli 14. februara 1919, a Albert se oženio Elzom 2. juna 1919. Te godine, savijanje svetlosti u gravitacionom polju za vreme pomračenja Sunca je bilo glavni dokaz za Opštu teoriju relativnosti, što je Ajnštajnu donelo svetsku slavu.

Teško obolela sestra Zorka je doživela još jedan nervni slom, a prethodno je zapalila veliku količinu novca svojih ostarelih roditelja u Novom Sadu. Milevin otac Miloš je 1922. umro od moždanog udara, a Zorka je zakonski proglašena nesposobnom.

Iako je postao slavan zbog teorije relativiteta, Ajnštajn je Nobelovu nagradu za fiziku dobio za objašnjenje fotoelektričnog efekta (1922). Ajnštajn zbog putovanja nije prisustvovao dodeli priznanja, pa mu je švedski ambasador tek 1923. dodelio nagradu. Novac od nagrade u iznosu 121.572 švedske krune, ili oko 32.000 američkih dolara je predao Milevi. Mada je inflacija dosta umanjila vrednost tog novca, Mileva ga je uložila u kupovinu nekretnina u Cirihu, kao i za negu mlađeg sina Eduarda, koji je 1930. oboleo od šizofrenije. U jednom od stanova je živela sa sinovima, a kasnije i sama. Tridesete godine su za Milevu bila jako teške: Albert, koji ih je povremeno posećivao i Elza su zbog nacista iz Nemačke emigrirali 1933. u Sjedinjene Države, Milevina majka je umrla na dočeku nove 1935. godine, a sestra Zorka je umrla 1938. godine. Stariji sin Hans Albert je sa svojom porodicom 1938. emigrirao u Sjedinjene Države, gde je njen najmlađi unuk Klaus Martin umro u roku od nekoliko meseci.

Nakon sestrine smrti boravila je kod svojih kumova Đoke i Sade Gajin u Novom Sadu, radi rešavanja imovinskih pitanja, koja su se zakomplikovane, jer se brat Miloš vodio kao nestao tokom Prvog svetskog rata. Mileva je zbog dugova nastalih oko lečenja Eduardove bolesti morala da proda dve kuće, a pretila je opasnost da ostane i bez treće, pa se obratila Albertu za pomoć, koji je preuzeo vlasništvo nad kućom, ali ju je 8 godina kasnije iznenada prodao za 85.000 švajcarskih franaka, pod uslovom da kupac dozvoli Milevi da ostane u kući. Međutim, na dočeku Nove godine, Mileva je iznenada dobila zvanično obaveštenje da je njen najam istekao. Jedan prijatelj joj je pokušao produžiti boravak i otkriveno je da je kupčevih 85.000 franaka slučajno uplaćeno na Milevino ime. Albert je zahtevao da mu Mileva vrati novac i pretio da će izbaciti Eduarda iz testamenta.

Tog proleća Milevi je pozlilo tokom jednog Eduardovog nasilnog napada, i onesvetila se. Umrla je 4. avgusta 1948. godine na ciriškoj klinici „Eos” u koju je dospela mesec dana ranije zbog šloga. Leva strana tela joj je bila oduzeta i otežano je govorila. Sahranjena je na ciriškom groblju Nordhajm.O njenoj smrti u Jugoslaviji nije bilo vesti.

Za njen grob šira javnost je saznala 2004. godine zaslugom Petra Stojanovića, osnivača Memorijalnog centra „Nikola Tesla“ iz Sankt Galena, koji je istražujući po ciriškom arhivima saznao da su njeni posmrtni ostaci premešteni u zajedničku grobnicu i gde se nalaze od 1973. godine, nakon što su vlasti u Cirihu naložile da se njen zapušteni grob raskopa.

Nakon pet godina, 14. juna 2009. godine, osvećenjem i otkrivanjem spomen obeležja, na kojoj je uklesan Milevin lik i posvetu na srpskom i nemačkom jeziku „Sa ponosom i ljubavlju od srpskog naroda”, predstavnici Republike Srbije prvi put su zvanično odali počast Milevi Marić-Ajnštajn.Od tada se svake godine na Vidovdan okuplja srpska zajednica na grobu da oda počast velikoj Milevi.SPKD Prosvjeta zajedno sa Pravoslavnom opštinom Cirih ima svoje okupljanje jer se okrganak Prosvjete osnovao upravo na ovaj dan.

Postoji inicijativa da se njeni posmrtni ostaci iz zajedničke grobnice, ekshumiraju i dostojno sahrane. Međutim, vlasti Ciriha ne mogu da odobre premeštanje grobnice bez odobrenja svih članova porodice Ajnštajn, koji žive u Švajcarskoj, Izraelu i Americi.

Radio Krug, Violeta Aleksić

Švajcarska i Jugoslavija – početak saradnje dveju zemalja

0
Fotografija sa sastanka Tita i Špuhlera u Karađorđevu, sa leva ministar spoljnih poslova Jugoslavije Mirko Tepavac, Tito, Ljubo Ilić jogoslovenski ambasador u Bernu, švajcarski ambasadoru u Beogradu Hans Keler i Vilijam Špuhler. Foto: Muzej Jugoslvavije

Pre pedeset godina, jedan švajcarski ministar je prvi put posetio socijalističku Jugoslaviju. Tom prilikom u Nigeriji je pokrenuta akcija pomoći koja je označila početak saradnje dveju zemalja u sferi spoljne politike.

Neočekivano odnosi između dve zemlje su se pojačali u narednim godinama. “Razmena robe raste u oba smera”, više od 120.000 švajcarskih turista poseti Jugoslaviju svake godine, dok sa druge strane 15.000 jugoslovenskih radnika, od kojih su polovina intelektualci, žive mnogo bolje od svojih sunarodnika koji koji čine emigraciju u drugim evropskim državama. Tako je tih godina pisala švajcarska štampa.

“Prema nadležnim švajcarskim vlastima, zabrinutost zbog mogućnosti da Jugosloveni mogu da budu politički aktivni, do sada je potpuno neutemeljena”, piše Hans Keler (Hans Keller), švajcarski ambasador u Beogradu ministru spoljnih poslova Viliju Špuleru (Willy Spühler), početkom oktobra 1969. godine.

Nekoliko nedelja kasnije, između 28. oktobra i 1. novembra 1969. godnie, Spaehler je prvi savezni ministar koji je krenuo u posetu multietničkoj socijalističkoj državi na Balkanu. Poseta predstavlja početak zanimljivog diplomatskog zbližavanja država.

Dva posebna slučaja

U to doba u kontekstu hladnog rata, obe države kapitalistička, ali neutralna Švajcarska i komunistička, ali nesvrstana Jugoslavija imaju poseban položaj. Špulerov kolega, ministar spoljnih poslova Jugoslavije Mirko Tepavac, namerava da “popuni vakum koji traje već dugi niz godina” u političkim kontaktima sa zajedničkim ciljem jedne evropske bezbednosne konferencije.

U tom kontekstu, Tepavac veruje da je tadašnji momenat idealan da se podrži pozicija onih država – poput Švajcarske i Jugoslavije – koje žele da vode politiku nezavisnu od velikih sila. U jesen 1969. predlozi jugoslovenskog ministra nisu imali odjeka u švajcarskoj diplomatiji.

Međutim sredinom 1970-tih, u okviru Konferencije o bezbednosti i saradnji u Evropi (CSCE), između Berna i Beograda, razviće se uska saradnja koja će takođe računati na podršku Austrije, Švedske i Finske.

Maršal i lord od Ausersila 

U svakom slučaju u Karađorđevu, socijalista Špluher čije je ponašanje, uprkos nadimku “lord od Ausersila, zbog ciriškog porekla, smatra se prilično “krutim”, susreće jednu od najblistavijih figura u svetskoj politici dvadesetog veka.

Iznenađujuće, predsednik Jugoslavije Josip Broz Tito, prihvatio da primi uglednog švajcarskog gosta. Sastanak u malom krugu, na kome je Tito, bivši podoficir austrougarske vojske, pričao na makaronskom nemačkom, ticao se visoke politike u Evropi i svetu. Sada je Špluher predložio Jugoslaviji zajedničku inicijativu u vezi sa građanskim ratom u Nigeriji. 

Od 1967. godine širom regije Biafa besneo je krvavi sukob u kojem i švajcarska i jugoslovenska misija pružaju humanitarnu pomoć. Međutim nakon skandala sa Buhrelom, ugled švajcarske je ozbiljno narušen. Otkriveno je da je 1968. godine fabrika oružija Oerlikon, Nigerijsku vojsku preko trećih zemalja, snadbevala protivavijonskim oružijem velikog kalibra, zaobilazeći embargo Saveznog veća, uz upotrebu falsifikovanih dokumenata. 

Dvolična Švajcarska neutralnost

Za kritičare, Buhrelov skandal jasno pokazuje dva lica politike neutralnosti. Uporedo sa dvosmislenim komercijalnim kontaktima sa rasističkim režimima Južne Afrike i Južne Rodezije, stvar postaje veliko opterećenje za imidž Švajcarske u Africi.

Jugoslavija sa druge strane uživa veliki ugled u “trećem svetu” kao nacija osnivač pokreta nesvrstanih. U to vreme Bern održava maksimalnu distancu od “neutralnog” odnosa nesvrstanih država, koji se odlikuje antizapadnim i socijalističkim pristupom. Međutim u periodu koji je prethodio Špuhlerovoj poseti pružila se prilika, preko neformalnih kontaktima sa secesionistima Biafre, da se pokrene prestižna inicijativa za nedelju dana prekida vatre u Nigeriji. U ovoj situaciji “otvaranje ka levoj strani” izgleda obećavajuće za Ministarstvo spoljnih poslova. Bern smatra da bi u švajcarsku kampanju za posredovanje trebalo uključiti i ugled Jugoslavije. 

Plan za Nigeriju

Direktna linija sa autokratom Titom se otovrila u ovom kontekstu kao puka slučajnost. “Naš plan”, izveštava Špuhler u Bernu, izazvao je “nesunjivo interesovanje”. Odlučeno je da se sačeka povoljan trenutak za zajedničku inicijativu i da se do tada održi apsolutna diskrecija o projektu. Bern želi da obavesti svoje neutralne partnere Austriju i Švedsku.

Sa druge strane, švajcarske diplomate nisu baš oduševljene jogoslovenskim predlogom o uključivanju lidera UN, Etijopije i Tanzanije, “jer su se plašili da će ceo plan biti prerano objavljen”.

Zapravo, švajcarsko-jugoslovensko posredovanje u korist “nedelje milosrđa” u nigierjskom građanskom ratu ne uspeva zbog sramotne iniskrecije. Ironično je da se curenje informacija ne dešava u Beogradu, koji je često bio kritikovan zbog spektakularno aktivizma u spoljnoj politici, već u Švajcarskoj, školskog modela “dobrih kancelarija”. Poslanik iz Tićina Enriko Franconi (Enrico Franzioni), koji je informaciju dobio na jednom sastanku parlamentarne komisije, otkriva tajnu na mikrofonima radija i televizije. I Švajcarska i Jugoslavija su u “teškoj situaciji” zbog kasnijih udara medija. Akcija je bila odmah otkazana. 

Intezivni bilateralni odnosi

Efekti posete Saveznog ministra Vilijama Špluhera Beogradu daleko prevazilaze ovu anegdotu sramotnog i pogrešnog koraka u švajcarskoj diplomatiji. U okviru Konferencije o bezbednosnoj saradnji u Evropi, švajcarsko-jugoslovenske zajedničke službe za posredovanje postaju zvezda na multilateralnoj sceni. Konsultacije Špluhera, Tepavca i Tita označavaju početak inteziviranja bilateralnih odnosa između Švajcarske i Jugoslavije, koje je u doba hladnog rata praktično bilo nezamislivo, sa bilo kojim drugim komunističkim režimom. 

Oslanjajući se na tradicionalno dobro trgovinske odnose sa Jugoslavijom, koja je ubrzo postala najvažniji ekonomski partner Švajcarske u Istočnoj Evropi, sredinom 1970-tih gotovo dva procenta celokupnog švajcarskog izvoza prodaje se u Jugoslaviji. Sve veća liberalizacija spoljne trgovine  i razvoj ka “socijalističkoj tržišnoj ekonomiji” takođe omogućavaju balkanskoh državi da zaključi brojne ugovore o licenciranju i zajedničkom ulaganju sa švajcarskom mehaničkom i elektro industrijom, farmaceutskim i prehrambenim kompanijama. Na primer, neki tipični švajcarski proizvodi kao što su pire “Stocki”, čokolada “Toblerone” i gazirano piće “Rivela” proizvode se u Jugoslaviji. Sa druge strane Jugoslavija deo svojih kredita za kupovinu uzima od švajcarskih banki. 

Radna snaga

Razvijeni ekonomski kontakti pogoduju i migraciji radne snage iz Jugoslavije u Švajcarsku. 15.000 jugoslovenskih radnika iz 1969. godine preraslo je u 25.000 1970. godine, 60.000 1980.godine i čak 172.000 1990. godine. Danas je više od 300.000 Srba, Hrvata, Bosanaca, Makedonaca, Slovenaca i Crnogoraca u Švajcarskoj i čine jednu od najvećih grupa stranaca. Na tu cifru se dodaje i desetine hiljada bivših migranata koji su u međuvremenu stekli švajcarsko državljanstvo. Otprilike jedna na svakih sedamnaest osoba u Švajcarskoj ima porodične korene u bivšoj Jugoslaviji.

Jugoslovensku randu snagu je mogla da regrutuje švajcarska ekonomija već 1960-ih, jer je Titov režim, sa svim svojim represivnim elementima, za razliku od drugih država istočne Evrope, uveo liberarni sistem migracija radi “privremenog zapošljavanja”, a od kada je “raskinuo” sa Moskvom 1948. godine, usko je bio povezan sa Zapadom, radi dobijanja kredita. 

Kritike Špulera da je “milovao bradu komunista” poslednjih nekoliko meseci pre njegove ostavje, u vreme kada je Savezno veće još uvek bilo jako restriktivno u pogledu poseta inostranstvu, nemaju težinu. Jugoslavija nije pripadala istočnom bloku, Njena posebna uloga u sukobu Istok – Zapad učinila je multietničku državu iznenađujuće zanimljivim partnerom za Švajcarsku u raznim oblastima, sve do raspada 1991. godine.

Priredio i preveo sa italijanskog:  Vladimir Miletić
Originalni tekst: Thomas Bürgisser – Swissinfo.ch

 

Živko M. Marković: Dr Arčibald Rajs – „Politički romantičar i moralista“ i iskreni prijatelj srpskog naroda

0
Povodom stogodišnjice od postavljanja prvog srpskog ambasadora u Švajcarskoj  i 100 godina od uručivanja pomoći Komiteta kantona Vo za pomoć Srbima, nakon albanske golgote 1916, čiji je osnivač bio dr Arčibald Rajs, karijerna ambasadorka Ministarstva spoljnih poslova Srbije dr LJiljana Nikšić priredila je knjigu “100 godina Srba i Švajcaraca”, organizovala promociju u Cirihu i u Lozani postavljanje biste ovom “najvećem Srbinu nemačko-švajcarskog porekla”.
Jedan od poslednjih, ako ne i poslednji,  tekst o dr Arčibaldu Rajsu i njegovom životu po odlasku iz Švajcarske u Srbiju, 1914, u švajcarskim novinama na nemačkom jeziku, objavio je dr Andreas Ernst, profesor Ciriškog univerziteta i poznati novinar, u dnevnom listu “Neue Zürcher Zeitung“: Des verlorene Herz des Kriminologen, 12. 02. 2000, str. 15. Andreas Ernst je odličan poznavalac zemalja Balkana i dugogodišnji dopisnik iz Beograda.
A. Ernst posetio je, u društvu sa dvojicom tadašnjih švajcarskih diplomata, jednog iz Ambasade Švajcarske u Beogradu (Amberg), i drugog – iz Ambasade Švajcarske u Sofiji (Vogelsanger) Kajmakčalan, najviši vrh planine Nidža sa 2.521 m nadmorske visine, na granici bivše Jugoslovenske Republike Makedonije prema Grčkoj, koji je poznat i kao mesto na kojem su se vodile najžešće borbe na Solunskom frontu u toku Prvog svetskog rata, 1916-1918. godine.
Sama poseta dvojice karijernih švajcarskih diplomata u društvu sa novinarom spomenutih ciriških novina Kajmakčalanu pomalo izaziva čuđenje ako se zna da dr Arčibald Rajs u javnosti nemačkog govornog područja u Švajcarskoj, kao uostalom i u samoj Nemačkoj, slovi kao izdajnik svoga naroda, i da se o njemu, izuzev nekoliko nekrologa nakon njegove smrti 1929, ćuti gotovo ceo jedan vek. Uostalom, nije se govorilo o ovom “najvećem prijatelju srpskog naroda”,  ni u Srbiji više od pola stoleća, pa zato nimalo ne čudi muk o njemu na Zapadu.
Poznato je o dr Arčibaldu Rajsu da je bio Nemac po svome poreklu i naturalizovani Švajcarac kome su čak četiri brata odabrali vojnu karijeru pred Prvi svetski rat i aktivno učestvovali u njemu, a dvojica od njih dali su i vlastite živote za ciljeve ondašnje nemačke politike.
Zašto je beogradski dopisnik švajcarskih novina Andreas Ernst odabrao da poseti Kajmakčalan i kapelu na spomenutom visokom planinskom prevoju sa dvojicom svojih zemljaka, tada diplomata u državama koje su u Prvom svetskom ratu bile na suprotnim stranama, i to baš neposredno posle zločinačke NATO agresije 1999. na SR Jugoslaviju (novembar-decembar) nije nam poznato, niti pisac članka to objašnjava.
Najverovatnije da je ona plod njihove znatiželje o tome da vide mesto koje je njihov sugrađanin dr Arčibald Rajs, u svome testamentu, označio da bude večno počivalište njegovog srca posle fizičke smrti. Sam naslov članka “Izgubljeno srce kriminologa” sugeriše nam takav zaključak. Poseta je, sama po sebi, i izraz poštovanja prema dr Rajsu, iako se to, eksplicitno. u spomenutom dopisu izričito ne podvlači, već samo sluti u rečima dvojice diplomata: “Šteta za svedočanstva istorije balkansko-švajcarskih odnosa… trebalo bi nešto preduzeti protiv njihovog propadanja”, pomislili su oni, a novinar “Neue Zürcher Zeitunga-a“ se složio s njima: “Imaju pravo”.
Nakon pojavljivanja ovog teksta u vodećem ciriškom dnevniku nije se ništa više učinilo na tome da se i švajcarska javnost bolje upozna sa likom i delom dr Arčibalda Rajsa.
Zvanična srpska delegacija posetila je Kajmakčalan tek krajem septembra 2014. godine, tačno sto godina posle dolaska dr Arčibalda Rajsa u Srbiju, i to ne sa vojnim ministrom na njenom čelu, već sa ministrom rada, čime je i sam čin posete spušten na znatno niži nivo, a sama poruka i smisao obezvređeni, u dobroj meri. Iako je poseta trojice Švajcaraca bila privatnog karaktera, mora se priznati da su oni ipak bili prva nezvanična delegacija koja je, samim svojim prisustvom, odala poštu čoveku koji je bio sinonim za pravdu i istinu, ne samo kao kriminolog, već i kao humanist i borac za slobodu. Iako je Srbima ostavio svoje srce, a šta smrtan čovek može više, Srbi su neopravdano ćutali tako dugo o dr Rajsu i ne može im se uzeti kao opravdanje to da nije bilo vreme za bilo kakvu glorifikaciju svega što se ticalo srpskog naroda u komunističkoj Jugoslaviji.
Dopisnik švajcarskih novina iz Beograda, na početku svoje zabeleške o putovanju na Kajmakčalan, naveo je opšte činjenice iz života i profesionalne karijere A. Rajsa: najpre je ukratko izložio njegov životni put i napredovanje u struci do odlaska u Srbiju, a zatim je spomenuo susret sa Nikolom Pašićem, Rajsov rad na otvaranju masovnih grobnica i verifikovanju stravičnih  zločina počinjenih nad srpskim narodom, prelaz preko Albanije i tragične posledice toga puta, ne zaboravljajući ni tekstove iz Srbije i ratne izveštaje sa fronta koje je pedantni Švajcarski kriminolog slao lozanskim novinama, kao i vojni sukob vojski dva ratna tabora na Kajmakčalanu i, na kraju, svoju posetu direktoru Istorijskog muzeja Srbije Miliću Petroviću, i razgovor sa njim.
U ovom izuzetno objektivnom tekstu, izdvaja se nekoliko činjenica koje ne bi, iz današnje perspektive, mogle da zadovolje kriterijum političke korektnosti i samocenzure. LJudi smelih ideja i slobodnog duha koji svoja uverenja i mišljenja ne  zasnivaju na projektovanim shemama od strane pojedinih cenatra svetske moći, nisu prihvatljivi za medije, niti u javnom životu mogu da imaju neku odlučujuću ulogu. Govor političke korektnosti koji nameće vladajući hegemon intelektualcima drugačijih uverenja ne pruža gotovo nikakvu slobodu izražavanja, izuzev u uskim krugovima ili na internetu, što veoma sužava, i svodi gotovo na statističku nulu, njihov uticaj na društvena kretanja.
Zato danas u Švajcarskoj  i nema tekstova o Rajsovom doprinosu kao ratnog izveštača i istražitelja zločina, čak ni onih koji se tiču njegovih zasluga u oblasti kriminologije i fotografije – tek poneki, i u sklopu neke izložbe ratnih fotografija ili memorijala posvećenog kriminalistici i forenzici. U današnjem razvoju tabloidnog novinarstva koje jedva da stiže da zadovolji razbuktalu glad svojih čitalaca, godinama usmeravanih ka  senzacijama u svemu i svačemu, podatak o tome da je jedan čovek bukvalno poklonio svoje srce drugom narodu kao izraz velike ljubavi, itekako bi bila činjenica koja bi se, s vremena na vreme, stalno rabila u listovima. spomenute provinijencije. To ne znači da se i ozbiljni filozofi i naučnici ne bi bavili fenomenom dr Rajsa, ali, eto – raspodela moći u svetu ne ide na ruku ovom neobičnom naučniku, kriminologu i humanisti. Da ništa nije ostalo od Rajsovih zasluga koje bi bile vredne da ih spominju potonje generacije, a znamo da ih je puno ostalo, na primer, uzmimo samo njegove knjige, istraživanja i dokaze o bestijalnostima neprijatelja, ma o kojoj strani u ratnom sukobu se radilo, trebalo bi, s vremena na vreme, podsećati se na njega. Setimo se i zamašne Rajsove tvorevine – Policijske akademije u Lozani (1909), u koju je uložio vlastita novčana sredstva, najstariju ustanovu sličnog tipa koje su, početkom XX veka, osnivane po svetu, a da nijedna od  njih nije preživela tegobna vremena spomenutog stoleća, izuzev Švajcarske, samo bi to bilo dovoljno za spominjanje njegovog imena u medijima, barem – s vremena na vreme.  Kriminalističko-policijska akademija u Beogradu, koju je dr Rajs osnivao i po svojoj zamisli oblikovao kao vrhunsku visokoškolsku ustanovu toga doba, 1921, s ponosom se u svakoj prigodnoj prilici seća svoga osnivača, naročito u dane kad se održava međunarodni naučni skup “Dani dr Arčibalda Rajsa”, poput onog iz 2019. godine.
Novinar Andreas Ernst označava dr Arčibalda Rajsa kao čoveka koji je, po svojoj duhovnoj suštini, nesporni “politički romantičar i moralista”, a uporište o takvom zaključku nalazi u rečima poznatog kriminologa o karakteru Prvog svetskog rata: “Radi se o borbi dveju ideja: nasilje i državni imperijalizam, s jedne, i pravda i sloboda – s druge strane”. Pred Rajsom su, uoči i u početku Prvog svetskog rata, filozofski gledano, bila dva puta: on se odlučio za drugi – da brani pravdu i slobodu. Kada je, po pozivu Srpske vlade, dr Rajs došao u Srbiju da istraži zločine, video je razmere neprijateljskih zverstava nad Srbima a i kasnije, ratujući zajedno sa njima, kad je imao priliku da ih i pobliže upozna i zaviri u njihovu dušu, on je odlučio da ostane s njima i posle završetka Velikog rata. Kad je reč o toj Rajsovoj odluci, istraživačima je promakla jedna kratka zabeleška o tome u “Politici” od 5. februara 1927, u kojoj piše sledeće: “Kad je dr Rajs došao u Srbiju 1914. godine da utvrdi neprijateljska zverstva u Mačvi, njemu je kao tumač bio pridodat pokojni Živko Barlovac, koji je govorio nekoliko jezika. A kad su Rajs i Barlovac obišli Mačvu i videli onu bedu mačvanske dece čiji su roditelji poubijani, oni su se vratili u Štab Vrhovne komande u Kragujevac, sa utvrđenim i nepokolebljivim idejama: Barlovac da sve svoje imanje ostavi deci bez roditelja (hranitelja), a dr Rajs da zauvek ostane u Srbiji”. Ovaj detalj odslikava veliku humanost i osetljivost prema napuštenoj deci koja je prožimala dr Rajsa sveg života, iako on sam nije imao svoju, a što se potvrđivalo i njegovim upornim zalaganjem za to da se što više srpskih siročića dovede u Švajcarsku na oporavak i zbrinjavanje u toplim domovima nesebičnih švajcarskih porodica. O njegovom otvorenom srcu prema slabim i nezaštićenim i bezgranična ljubav prema njima najviše nam može posvedočiti jedno slučajno sačuvano Rajsovo pismo koje je pisao malom kumčetu Andreju Opertiju, a koje “pokazuje koliko je taj čovek bio sposoban za iskrenost, snažna osećanja, nežna maštanja, ali ono govori i o njegovoj velikoj usamljenosti i očajanju koje je želeo da skrije pred svetom” (Levental, Zdenko: “Švajcarac na Kajmakčalanu : Knjiga o dr Rajsu”, Beograd 1984, str. 236). Iz spomenutog pisma, koje je Rajs pisao 25. februara 1927, saznajemo o velikom bolu koji je imao zbog smrti male Nade Favra, ćerkice bračnog para koji je živeo u njegovoj kući, zajedno s njim, o pustoj usamljenosti i manjku privrženosti najbližih dok je bio dete, i velikoj istini koju je spoznao srpski narod – da je bio čovek “koji se isuviše vezuje za one koje voli” (Levental, str. 237).  Gotovo rodbinski se vezao za svoje drugove, ratnike iz mnogih bitaka, prepoznajući u njima borce koji su davali živote za one vrednosti koje su i njemu osvetljavale smisao životnog stradanja.
Novinar A. Ernst drži da je dr Rajs bio “politički romantičar i moralista”, upravo zato što je bio tako iskren, tragalac za istinom i pravdom, rešenjima koja neće umanjiti ili povrediti dostojanstvo čoveka. A pošto je dr Rajs bio direktni učesnik u Velikom ratu – kao istražitelj ratnih zločina, pisac o njima u knjigama i novinama i ratnik u srpskoj vojsci u činu kapetana, i kao takav – on nije pristajao na to da učestvuje u zločinima, prljavim igrama, lažima i smicalicama koje su stvarne činjenice po kojima se odlikuju i oružani sukobi, ali i politika u miru i ratu. Nije imao one potrebne lukavosti za jednog realnog političara, niti političke korektnosti u izveštavanju za novine koja je i onda postojala u nekom svom drugačijem obliku nego danas. Zato je dr Rajs bio politički romantičar koji bi i 1999, stao uz Srbe i rekao isto, da su “nasilje i državni imperijalizam” bili ideja vodilja agresije na tadašnju SR Jugoslaviju, koja je bila napadnuta od najjačeg mogućnog neprijatelja koji se do tada bio pojavio u svetu! A kao moralista – zavapio bi do neba zbog upotrebe uranijumskih bombi. Setimo se samo Rajsovog šokantnog zaprepašćenja kad je ugledao “zaspalu decu” u Bitolju koja su bila otrovana neprijateljskim gasnim bombama.
Švajcarski profesor i novinar Andreas Ernst, na kraju svoga članka, navodi i delove razgovora sa Milićem Petrovićem, koga je posetio u Istorijskom muzeju Srbije, kojom prilikom mu se upravnik spomenute ustanove žalio na to da mu Švajcarci nisu izišli u susret i prihvatili da veliku izložbu o dr Arčibaldu Rajsu Beograd prikaže u Bernu. “Nisu nas udostojili ni odgovora, dokumentacija nam je vraćena bez obrazloženja”, zaključio je u razgovoru upravnik Petrović.
Po povratku u Švajcarsku, Andreas Ernst posetio je zamenika direktora muzeja u Bernu, interesujući se za ono što mu je gospodin Petrović saopštio u razgovoru, na što mu je spomenuti švajcarski službenik odgovorio da je molba /o kojoj je govorio gospodin Petrović/ “odbijena s obrazloženjem da je politički osetljiva i tendenciozno propagandistička”.
Šta da se kaže na kraju ovog razmišljanja: jedno je sigurno, a to je da je ovakav tekst gospodina Andreasa Ernsta u švajcarskim novinama na nemačkom jeziku prošao bez ondašnje stroge uredničke ocene o političkoj korektnosti nekih zaključaka u njemu verovatno zbog izvesne nelagodnosti javnog mnjenja na Zapadu, pa i u Švajcarskoj, zbog nepravednog bombardovanja male zemlje. To se osetilo u svakodnevnom razgovoru u zgradi gde Srbin stanuje, na nekoj blagajni, u bolnici, na ulici, svuda gde se pripadnik srpskog naroda susretao sa običnim ljudima – videli smo na licima mnogih, čak većine, Švajcaraca sažaljenje pomešano sa izrazom skrušene bespomoćnosti što se to tako dogodilo Srbiji i njenom narodu.
Na kraju, pored sve ozbiljnosti novinskog članka, da rečemo i ovo: Novinar “Neue Zürcher Zeitung-a“ i njegovi saputnici vozili su se, u prvom pokušaju da se popnu na Kajmakčelan, u džipu američke proizvodnje – u novembru 1999, i nisu uspeli zbog nepristupačnog terena i težine samog vozila, a mesec dana kasnije – ponovo su probali da stignu do vrha spomenutog planinskog visa, istim putem, ali sada sa džipom ruske proizvodnje – i uspeli su jer je vozilo bilo lakše. Protumačimo ovo kako hoćemo, ali i u ovome ima, gledano današnjim očima, političke nekorektnosti, zar ne? Nadajmo se tome da će simbolika o ruskom džipu današnjem svetu doneti barem ravnotežu straha, ako ne i nešto više, i trajnije.
O Vidovdanu 2019. godine
Mr Živko V. Marković

Kako je Ljuba Nenadović doživeo Švajcarsku 1847. godine

0
Ljubomir Ljuba Nenadovic

Ljubomir Ljuba Nenadović rođen je 14.9.1826. u Brankovini kod Valjeva (Srbija), a umro 21.1.1895. u Valjevu. Gimnaziju je završio u Beogradu, a studije filozofije, istorije i književnosti na Univerzitetu u Hajdelbergu u Nemačkoj.  Zatim je radio u državnoj službi Srbije, uglavnom u sektoru obrazovanja. Pored toga, Nenadović je pisao udžbenike, ali i pesme i drame, i preveo brojne radove sa francuskog jezika. Bio je jedan od najpopularnijih pisaca Srbije u drugoj polovini 19. veka, a njegovi najistaknutiji radovi su njegovi putni izveštaji, između ostalog,  takođe i o Švajcarskoj, u koju je putovao 1847. godine, i opisao je kao poseban slučaj „jedinstva u raznolikosti“. Belešku o njegovom životu i radu napisala je švajcarska spisateljica Ana Pia Majsen, a objavljena je u Švajcarskom istorijskom leksikonu, 1991. godine. Interesantno je i to da je Ljubomir Nenadović jedan od nekoliko srpskih ličnosti o kojima je pisano u švajcarskoj enciklopediji.

Ljubomir Nenadović, sin poznatog valjevskog sveštenika Matije Nenadovića  učesnika Prvog srpskog ustanka i pisca čuvenog dela “Memoari Prote Matije”, bio je jedan  od prvih književnih stvaralaca koji su pisali narodnim jezikom vodeći se načelom „Piši kao što govoriš, čitaj kao što jenapisano“. Za sobom je ostavio raznovrstan stvaralački opus. Pored pesama i putopisa, pisao je i poučne priče, stihovane basne, humoristične i satirične poeme, epigram i druge književne vrste. Bavio se i prevođenjem. Značajan je njegov prevod Minjeove „Istorije Francuske revolucije“ i drame „Napoleon Bonaparta“, dela Aleksandra Dime Oca. Bio je ljubitelj planinarenja, osim na planinske vrhove Srbije i Crne Gore, LJubomir se peo i na mnoge evropske planine i jedan je od začetnika planinarstva kod nas. Takođe, bio je i jedan od najpopularnijih pisaca srpskog romantizma. Nenadović je svoja putovanja opisivao i kasnije ih objavljivao u listu Šumadinka: 1850. “Pisma iz severne Nemačke”,  a 1852. i 1855. “Pisma iz Švajcarske”, te 1855. “Pisma iz Pariza”.

Pisma iz Švajcarske lepa su putnička pisma koja odaju vedar duh, mladićko raspoloženje i životnu radost. Propraćena su zanimljivošću, blagim humorom i prirodnošću. Za ova pisma, sam Nenadović rekao je, 1852, u Šumadinki: “Ova putnička pisma nisu pisana s tom namerom da se igde pečataju, koje će se iz njihovog prostog i sasvim iskrenog pripovdanja videti – no, kad se u svet puštaju, svaki čitatelj kome je volja može držati da su upravo njemu pisana, počem njega radi samo se i pečataju”.

Jako oštroumna opaska, i u suštini istinita – jer, ako čitalac želi što dublje da doživi pismo, najbolje je da ga pojmi tako kao da je ono njemu napisano.

Ljubomir Nenadović je, avgusta 1847, sa dvojicom svojih kolega sa studija  – Dimitrijem Matićem i Rajkom Jovanovićem, krenuo iz Hajdelberga u Švajcarsku.

“Na putu sam za Švajcarsku. To samo ime kadro je u čoveku pobuditi vesele i lepe misli”, napominje Nenadović. Opisujući jednog studenta iz Hajlderberga, naš putopisac kaže:

“Ništa nije lepše videti nego jednog hajdelberškog studenta spremnog za putovanje. Na glavi ima malu đačku kapu ili slamni šešir, ima kratak kaput, široke pantalone bez poramenica i cigaru u zubima. Prsluk i marama oko vrata. U ruci ima dugački putnički štap, a na leđima đački fini telećak (ranac) u kome je složeno nekoliko košulja, češalj i četka, knjiga za putovanje i druge sitnice. Ako takav mlad čovek ima koju stotinu dukata u džepu, onda za ova dva meseca, dok ferije traju, čitav je svet njegov. Ovakva dva meseca bezbrižnog đačkog života vrede više nego dve godine kućevnog, teretnog i brižnog života”.

Dakle, možemo pretpostaviti, na osnovu ovoga opisa, da je upravo tako bio obučen i izgledao i sam Ljubomir Nenadović; nije se mogao izdvajati od ostalih studenata.

Kad su dolazili na studije u evropske gradove, srpski studenti su, odmah po dolasku, skidali svoju “neprimerenu odeću”, odlazili u “veliku varoš” da se “ođenu k’o i ostali i ne štrče među njima”. Svoje najfinije opanke menjali su za crne kožne cipele ondašnje mode.

Trojica drugova su prvo želeli da obiđu izvor Dunava, i to su učinili.

“Gledajući ovaj izvor Dunava, činilo mi se da gledam u kolevci velikoga Karla ili cara Napoleona koji su Evropu osvojili”, pomislio je Nenadović, gledajući Dunav pri izvoru, koji je “malen, slab, može ga svako dete preskočiti: pomoću drugih reka koje u njegovoj slavi svoje ime gube, postaje veliki i jak. Tako i čovek koji se u ratovima proslavi, podigao se tuđom pomoću i tuđim životima”.

Sa izvorišta reke Dunav, Nenadović je stigao u Cirih. On piše u prvom licu, i putem ne spominje po imenu svoje saputnike. Do Ciriha je putovao na kolima sa dvojicom drugova iz Pruske (Matićem i Jovanovićem), a s njima je bio i jedan stari čovek. Kola su vukli konji, put je bio valovit, oni su sve vreme pričali, gledajući raskošne predele i snežne bregove. Najviše im se svidelo to što su u mehanama gde su odsedali za doručak dobijali mleko i med, i mogli su to da jedu koliko su hteli:

“Tu se, naročito pri doručku, metne pred nas, pa jedemo koliko koji može”.

Mladi ljudi su putem stalno pričali o jelu i piću koje su kušali, što je podstaklo starog čoveka na to da im se priključi u razgovoru i da ih posavetuje da u Švajcarskoj ima i drugih stvari koje treba da vide i o njima da pričaju, a ne samo o istom:

“Ako na svom putovanju budete pažljivi, naći ćete u Švajcarskoj, osim meda i mleka, dosta drugih stvari koje će za vas biti nove i od koristi. Snežne bregove možete i na drugom mestu videti, ali švajcarske državne i društvene ustanove i uredbe ne možete naći na drugom mestu. O tome treba da razbirate i da se razgovarate. Naša sloboda nije prividna i privremena. Mi je osećamo i uživamo na svakom koraku, pri svakoj reči, pri svakoj misli. Ona je naša kraljica”.

Ovaj stari čovek je u malo reči rekao gotovo sve o Švajcarskoj, ili barem ono osnovno u kojem se, može se reći, sadrži sve. To sve je u magičnoj reči SLOBODA, jer u sebi ona nosi ono što krasi Švajcarsku. Kako pre dva veka, tako i danas. O tome šta treba da se radi i gradi, kako da se živi, o celokupnom društveno-političkom životu odlučuju državljani Švajcarske slobodno – na narodnom referendumu!

Od Ciriha preko Mejringena i Đavoljeg mosta do Andermata

Grupa turista u kojoj se nalazio i Nenadović, krenula je od Ciriha ka kantonu Bern, preko Hohdorfa, Surzea i Vilisaua, pa je stigla do Vansena u području Ementala. A onda nastavila put preko Mejringena, pa prešavši preko čuvenog Đavoljeg mosta, stigli u Andermat.

“Iz Vanzena ceo prvi dan išli smo gothardskim putem. Odmah kod Vanzena ima čuvar koji od svakoga putnika naplaćuje putarinu za opravku ovoga druma. Od toga plaćanja nisu ni pešaci izuzeti. Mi smo svaki platili po dve krajcare; konji valjda plaćaju dvaput toliko, jer oni imaju četiri noge. – Put neprestano vodi uzbrdo/…/ Sa obe strane puta stoje veliki kameniti bregovi. Reka Rojs bila je sve manja, ali sve većom brzinom i hukom jurila je pored nas/…/ Bili smo u sklopu, među planinama. I s jedne i s druge strane videli su se vodopadi koji, kao što nam kažu, traju samo kad je kišovito vreme. Oni su tako bili česti da mnogo puta nismo se mogli od njihovog šuštanja razgovarati. Visili su niz omčite bregove kao dugačko belo platno/…/. Na nekim mestima s velikom mukom otiskivali smo velike stene, nizbrdo, pa smo onda gledali za njima kako se silno kotrljaju, kako hiljade drugih stena pokrenu i sa sobom vuku; sa nekom divljom milinom slušali smo kako tutnje nizbrdo, i naposletku kako se stropoštavaju u valovitu reku Rojs, te voda pljusne na sve strane. Na jednom mestu smo zapeli i tako veliku stenu, otisli smo nizbrdo da umalo nismo njome oborili jedan manji kameni most/…/. Blizu je podne kad smo stigli na ono mesto što se zove ‘Đavolji most’.

Legenda o Đavoljem mostu kaže da su stanovnici kantona Uri više puta pokušavali da izgrade most preko divlje reke Rojs, ali bezuspešno. Pošto nikako nisu mogli da izgrade  most, legenda kaže da je pri poslednjem pokušaju da savladaju opasnu klisuru Šelenen, jedan od učesnika očajno uzviknuo: “Neka đavo izgradi most!”. Đavo je to čuo, izašao pred narod i obećao da će se most moći izgraditi, uz jedan uslov: da prva duša koja bude preko njega prešla bude njegova. Tako su žitelji sklopili pakt sa đavolom. Nakon toga, ubrzo je kameni most bio gotov. Trebalo je izabrati jednog meštanina koji bi prvi prešao most. Dok su tako većali, manje više svi u blagoj jezi da ne bi kocka pala na nekog od njih, jedan seljak se dosetio, odvezao svoju kozu i pustio je preko mosta. Đavo, besan zbog prevare, uzeo je najveći kamen i zapretio da će uništiti svoj rad. U tom trenutku, staze na mostu su se ukrstile i đavo, videvši pred sobom krst, ispustio je veliki kamen i on je sleteo do blizu Gešenena. Taj đavolji kamen leži vekovima na istom mestu.

“Izdaleka čula se buka od skakanja vode preko kamenja, izdaleka još moglo se primetiti da neka strahota pred nama stoji. Što smo se bliže primicali, sve su više mravi neke nehotične jeze kroz nas išli. Кad smo došli, vidimo da nas put preko toga mosta vodi na drugu stranu reke. Strahota je bilo pogledati, a kamoli tuda ići. Most je uzan a visok, reka ispod njega nije tekla nego je u samoj peni niz kamenje padala, tako da nam se, kad smo bili nasred mosta, činilo da se sva zemlja trese. Stari most, koji je u dvanaestom veku zidan, stoji malo niže, na jednom preko sedamdeset stopa visokom svodu; po njemu sada niko ne ide. U ratovanju, 1799. godine, taj su most zauzeli i branili Austrijanci; Francuzi ih otisnu odatle i mnogo pobiju, među njima istorija spominje i nekoliko srpskih imena, i najvećeg među njima – Mihaila Miloradovića”.

Tada Suvorov dođe sa 21.000 Rusa i oteraju Francuze.

Stigosmo u Andermat

“Кad pređemo preko toga zaista đavoljeg mosta, sednemo s druge strane, ne toliko da se odmorimo, koliko da se toga čuda nagledamo/…/ Ispod nas šuštala je reka Rojs, od njene huke ništa se nije moglo čuti kad kogod govori/…/ Nas dvadeset posedali smo na mostu i oko mosta/…/ Neka tama pokrila je korito reke i vrhove bregova. Mi bismo tri dana ostali tako da gledamo da nije trbuha koji nema oči da gleda lepe i divlje predele. Tek kad ogladnesmo, prenemo se iz našeg udubljenog smatranja. Svaki se maši u džep da vidi koliko je sati. Svi se začudismo kad vidimo da je odavno prošlo podne. Okanismo se daljega gledanja i čuđenja, pa otvorimo svoje putne knjige i mape da tražimo ima li gdegod blizu kak’o selo ili gostionica. ‘Evo!’, povika jedan Bavarac koji prema nama na jednoj visokoj steni seđaše, ‘evo, našao sam. Budite veseli i slušajte; knjiga kaže: od Đavoljeg mosta kad se pođe, odmah ide put kroz jedan kamenit i mračan tunel koji se zove Urijska rupa. Put kroz taj breg prosečen je 1707. godine. Pre toga, išlo se ozgo preko te velike urvine, i bilo je vrlo teško prelaziti. Nedaleko odatle ima selo Andermat sa 600 stanovnika. To selo ima četiri gostionice i dobrog talijanskog vina’. Ostavismo svi knjige i pažljivo smo slušali šta nam čita drug naš. On zatvori knjigu, uspravi se na visokoj steni, prekrsti ruke na prsima kao Napoleon i povika iz sveg glasa: ‘Junaci! Mi smo gladni i žedni; u ovoj pustinji nigde ništa nema. Pred nama stoji kamena i mračna klisura kroz koju moramo proći ili umreti. Selo Andermat sa svojim raskošnim gostionicama leži s one strane te mračne pećine. Sad imam dve reči samo da vam kažem: postavljen ručak sa talijanskim vinom leži samo pola sata odavde. Napred!’ – Tako je otprilike general Bonaparta govorio svojim republikanskim, gladnim vojnicima kad su sa vrhova ovih alpijskih bregova videli pitome doline Italije. Кad čusmo da do Andermata nema više od pola sata, hitno skočismo i pođosmo s junačkim uzvikom: ‘Ura!”

“Zaista, put nas odmah uvede u jedan mračan i vlažan tunel. Išli smo kroz tu pomrčinu s nekim malim strahom; jer nismo znali gde ćemo i u kakvu ćemo goru pustinju i divljačnost izići. Taj prokop nije bio dugačak, a širok je da mogu kola proći. Кad izađosmo na drugu stranu, svi se začudismo i zadivismo: pred našim očima otvori se prostrana, lepa dolina. Reka Rojs, koju smo od njenog ušća celim putem gledali kao da ne teče, nego s kamena na kamen okomice pada, ta ista reka verglala se tiho kroz tu ravnicu i milela kroz livadu kao guja. Pred nama se pružio lep utrven put. U vrhu te poljane vidimo kuće i crkvu lepog nekog sela ili varošice. To je Andermat.

Кako je koji izlazio iz onog mračnog, podzemnog puta, svaki je stao kao ukopan, gledao je i divio se toj čudnoj promeni. Posle onih divljih, gorskih strahota učini nam se ta dolina kao neki raj. Mišljasmo da smo sve visine i oblake prošli i da smo došli u samo vedro nebo, gde sami Gospod Bog caruje. ‘Ovo je pravi raj!’- poviče jedan od našeg društva. ‘Ako je ovo zaista raj – poviče drugi – ja ću da potražim mog strica što je preklane umro, da mi pozajmi novaca, pa da se vratim u Hajdelberg gde ima više pivara nego bogomolja’. – Mi nismo bili anđeli, zato smo se i smejali kad se o raju govorilo. Po našem gladnom trbuhu osećali smo da smo zemaljska stvorenja. Brzo smo prestali diviti se tim lepim okolinama. Trbuh, ako ne može biti bez zuba, bez očiju zacelo može biti. Pođemo brzo. Mesto pola sata, mi stignemo za dvadeset minuta u Andermat, gde smo tek iza punih stolova kroz prozore gledali i uživali u lepu izgledu na Ursku dolinu. Gostiju nađemo još dosta, osobito Engleza, koje posle ručka ostavismo na istom mestu, za punim stolom, gde smo ih našli. Bogati, besposleni putnici imaju običaj jedan sat ručati, a dva sata sedeti te preživati. Mi smo iz Andermata odmah pošli dalje. Nismo se imali radi čega u tom mestu zadržati. Nije nam nužno bilo odmarati se, jer smo celo prepodne, svaki čas, stajali i gledali one vodopade i lepe predele. Uostalom, kod đaka je lep običaj: ako je trbuh pun, noge su odmorne.

U Urskoj dolini tri vojske su delile megdan, a Suvorova večno pamte

Udarismo desnom stranom te lepe doline koja je bregovima sa svih strana kao kakvo korito ograđena. Dolina je ova dugačka šest sati, a široka je samo pola sata. Кažu da je ta dolina negda bila jezero, dok voda nije provalila, te otekla. Sada na toj dolini ima četiri sela, u kojima ima blizu dve hiljade stanovnika. Oni se bave pravljenjem beloga smoka. Na toj ravnici koja stoji preko četiri hiljade stopa nad morskim koritom, u prošlim ratnim godinama delile su megdan tri velike vojske. Suvorov je predvodio ruske vojnike. To je bio starinski, čudnovat general. Pričaju o njemu da je znao da kukuriče kao petao. On u logoru porani, mesto doboša lupne nekoliko puta rukom o ruku, i onda kukurikne. Tada svi vojnici ustaju i spremaju se. Suvorov, kad se jednom povratio s vojske i ušao u carev dvor, sretne u dvoru slugu što loži peći. Suvorov skine kapu i duboko mu se pokloni. Njagov ađutant reču mu: ‘Šta to radite? To je sluga što loži careve peći’. – ‘Meni su kazali – odgovori Suvorov – da me i on može kod cara opasti i ocrniti’.

Selo Hospital nije daleko od Andermata. Кad dođemo u to selo, ostavismo gothardski veliki drum, koji vodi dalje u Italiju, i okrenemo jednom pešačkom putanjom koja ide preko snežnih bregova Furke i Grimzela. U tom selu više od deset ljudi nudilo nam se za vođe da nas preko opasnih bregova prate i put nam pokazuju, da se gdegod u snegu i u pustim bregovima ne izgubimo i od gladi i zime ne pomremo. Mi smo držali da su nam naše putne knjige, u kojima se najmanje sitnice spominju, dovoljne, smejali smo se onim vođama što su nam pripovedali da se toliko nesrećnih slučajeva dogodilo onima koji su bez vođa ušli. Nismo mogli ni misliti da se u sredini prosvećene Jevrope dvadeset odraslih ljudi može izgubiti i propasti. – Ostavimo gothardski put nalevo, a nedaleko odatle ima napisano: ‘Suvorov pobeditelj’. – To je natpis za spomen srećnog uspeha ruske vojske 1799. godine. Tu je Suvorov bio vrlo pritešnjen od Francuza. Trebalo je imati duh Hanibala ili Bonaparte da se izbavi od takve opasnosti. Suvorov, koga su s jedne strane neprhodni bregovi, a s druge strane neprijatelji opkolili, padne u očajanje, i to očajanje spase i njega i njegovu vojsku. Кad ruski granatiri počnu uzmicati, Suvorov, pod čijom komandom dotle vojska nije bežala, istrči pred vojnike, legne u jedan jarak i sasvim ozbiljski zapovedi i poviče: “Ovde me zakopajte, ovde gde moji vojnici, moja deca, počinju da beže; hoću da umrem.’ – To razdraži Ruse, povrate se, te nanovo udare i žestoko potisnu Francuze.

Izgubljeni u vrletima Istočne Švajcarske

Putanja kojom smo od Hospitala dalje išli, jedva se poznavala, jer je sva okolina bila pokrivena samim kamenjem što se skotrljalo s bregova. Da smo veselo putovali, to se razume. Smej i šala nigde nas nisu ostavili. I išli smo brzo da se ne bismo zadocnili. Želeli smo stići u Realn, poslednje mesto ispred bregova gde ljudi još stanuju. Svuda kud smo prošli bila je prava pustinja. Кako smo izašli iz Hospitala, naišli smo na reku Rojs, koja je mnogo manja nego sniže Đavoljeg mosta, no ipak bila je prilično jaka, i brzo je jurila. Mrak se počeo hvatati, a pred nama i oko nas ništa ne vidimo osim pustih i kamenitih bregova. Međ’ visokim brdima brzo se smrkne, često u podne, kad je oblačno i magla, smrači se. Vreme se svaki čas menjalo, dunu jak i hladan vetar koji nas je gruvao u prsi. Snežni oblaci jedan za drugim spuštali su se s bregova i padali oko nas. Nastade noć. Bila je takva pomrčina da se prst pred okom nije mogao videti. Stanemo svi. – ‘Mi smo izgubili put!’ – reče jedan. ‘Ako je tako, iz ovih vrtloga nijedan nećemo izneti glave’ – reče drugi. Za četiri  puna sata našeg marširanja nikoga putom nismo sreli. Ni krave, ni koze, ni ptice, ni vatre, ni dima nismo nigde videli kuda smo prošli. Prava pustinja. Zabrinemo se, što ništa drugo znači nego – uplašimo se. Mladi ljudi nemaju brige, oni imaju samo strah. Nijedan od nas nije prešao dvadeset prvu godinu. Reku Rojs bili smo izgubili međ’ ovim klisurama. Uzalud smo osluškivali, njeno šuštanje nigde nismo mogli čuti. U razgovoru i u brzom hodu ni na što nismo motrili. Izmeđ’ ostalih nezgoda i to beše jedna što smo ozebli i ogladneli. Umorni smo bili, to se razume; jer nijednog dana više ni prostora, a po ružnijem putu, nismo prešli. Sednemo svi i dogovorali smo se šta ćemo raditi. Razgovarali smo se u mraku; nismo mogli jedan drugog videti. Jedni su vikali da se vratimo natrag u Hospital, pa sutra da uzmemo vođe; no nismo bili sigurni da ćemo pogoditi put za povratak. Drugi su predlagali da naložimo vatru, pa da tu noćimo, ne misleći na zimu i na to što tuda nigde nema drva. Dugo smo se dogovarali, a ni na što se nismo mogli rešiti. Svaki je imao svoje mišljenje i svoj predlog. Trebalo nam je izabrati predsednika. Saglasili smo se da stanemo u red, a jedan da broji, pa na koga padne broj sto trideset i četiri, taj da nam bude starešina, i kako on rekne, onako da bude. Rečeno učinjeno; i ta sreća padne na jednoga pravnika iz Pomeranije. (Pomeranija je istorijska oblast na severozapadu srednje Evrope; izlazi na Baltičko more, a prostire se između reka Odre i Visle; naseljena je pretežno Poljacima)..   ‘Čujte!  – povika on veselo kao što smo ga za kralja izabrali. – Složili ste se da me slušate; mene je slučaj izabrao. Ja sam zemljak Blihera (Gebhard Bliher je pruski general koji se istakao u borbama protiv Napoleona; najviše poznat po dobijenoj bici kod Vaterloa, 1815), ja ne znam drugo nego da idemo napred, pa makar šta bilo’. – ‘Bravo!’ – povičemo mi sa sviju strana. –  ‘Ali – produži on – pre nego što se krenemo, neka trojica idu na desnu stranu, severu, a trojica zapadu, da nađu reku Rojs, pa ćemo onda svi uz reku. Realp leži blizu te reke’.  –  Odmah šestorica odaberu se, i mesto oružja zapale po jednu cigaru i pođu da traže reku. Da se ne bi u mraku i magli izgubili, oni su se neprestano međ’ sobom dovikivali, a mi smo im se svaki čas odazivali. Za kratko vreme našli su reku po njenom šuštanju. Obućemo svoje zimske kapute, pritegnemo uprte na leđima i pođemo dalje.

Pomrčina je bila gusta kao testo. Na svakom koraku zapletali smo se granjem i travurinom, posrtali smo i padali preko kamenja. Išli smo ćuteći; nije nam više bilo do šale i pevanja. Šuštanje reke bilo nam je jedini vođ. Čujemo njeno hučanje, a ne vidimo je, tako je bio mrak. Često smo do kolena upadali u vodu, jer se tuda reka beše razlila na sve strane. Ako smo pogdekoju reč rekli, to smo samo jedan drugog plašili. Neko govoraše kako po tim planinama ima opasnih zverova; drugi je pripovedao kako hajduci iz Italije, koja odatle nije daleko, prelaze ovamo, tepljačkaju putnike,i o mnogim drugim stvarima raztovarali smo. Кad najedanput, oni što su napred išli, uplašeno poviču; ‘Stoj, ko si? Ne idi bliže!’ – Oni što su ostraga išli i daleko bili od te opasnosti, poviču: ‘Držite ga za gušu!’ Svi pomislimo na talijanske bandite. Gdekoji počnu u svojim torbama tražiti svoje male zakisnute pištolje. – ‘Mene pustite napred’ – poviče naš Bliher i potrči ispred nas. U tome i mi svi skupimo se, spremni za bitku. Кad tamo, a ono jedan pastir tera pred sobom magare na kome su bile natovarene dve putunje pune mleka. On nam kaže da nismo daleko od Realpa. Zapitamo ga možemo li tamo noćiti.On nam odgovori: da mogu noćiti petorica, ili najviše šestorica, za više nema mesta; jer to je samo jedan mali manastir, i u njemu živi samo jedan pustinjak, stari kapucinerski kaluđer, koji prima putnike. Oko manastira ima nekoliko pastirskih koliba: to je sve. Pastir nam kaže još da se držimo neprestano reke, pa ćemo doći do jednog malog mosta, preko koga kako pređemo videćemo Realp.

Gozba u manastiru Realp

Mi obdarimo tog pastira i pođemo dalje, veselo i bez brige. Razgovor, pesme i vreva opet počnu. Svaki onda govoraše: ‘Ja se nisam poplašio. Onaj pastir nije prevario’.  Za kratko vreme dođemo na most. To beše samo jedna brvina, jedna uzana greda, preko koje smo morali preći. Išli smo polako i pipajući; brvina pod nama uvijala se. Tu smo strahovali: idemo preko uzane grede, čujemo kako ispod nas huči plahovita reka, a ne vidimo je. Našem uobraženju činilo se da su sve strahote pakla pod brvinom preko koje idemo. Da je jedan svojim korakom pogrešio i dole se stropoštao, svi bismo za njim otišli. Ovce kad idu preko te grede, pa kad jedna padne, i one sve druge kad dođu na to mesto redom skaču dole. Mi smo prešli srećno. Zemljak Bliherov išao je pred nama i svetlio nam paleći po nekoliko listova od svoje putne knjige. Кad pređemo reku, ugledamo, pred sobom slabu svetlost kao žićak. To je bio manastir Realp. Nama se jednako vrzlo po glavi ono što nam onaj pastir reče: da se ne može više od šestorice smestiti na prenoćište. Zato stanemo i počnemo se nanovo savetovati: šta da radimo. – Pa naposletku saglasimo se i rešimo: da četvorica odu napred, da lupaju na vrata i da kažu kaluđeru da nas nema više od četvorice. Pa kad on otvori vrata, onda da svi brzo uđemo. Pošto budemo unutra, onda i da hoće, ne može nas isterati.

Tako i učinimo. Četvorica izmakoše nekoliko koraka pred nama; a mi smo, ćuteći, u najvećoj tišini išli za njima. Oni počnu lupati na vrata. Dva psa iznutra odmah stadoše lajati; glas im beše krupan i strašan. Odmah posle prvog kucanja javi se onaj eremit (kaluđer) na prozoru i zapita: ‘Кo je?’ – ‘Mi smo! – odgovori jedan od one četvorice – radi smo da prenoćimo’. – ‘Ne žalimo dobro platiti!’ – pridodade drugi od te naše deputacije s kojom smo se mi već sustigli i pred vratima stajali. ‘A koliko vas je?’ – upita kaluđer dalje. No kako je smešno bilo kad najedanput mi svi graknemo: ‘Nas petorica’. Takva vreva digne se od toga odgovora, da bi mogao čovek pomisliti da nas je čitava vojska. No stari kaluđer nije ni čuo, jer je već bio otišao da otvori vrata. Кad vidimo vrata otvorena, mi svi navalismo i počnemo se gurati ko će prvi ući, i tako osigurati se da će pod krovom noćiti. Dobri kaluđer stajao je pored vrata uz duvar i, osvetljavajući nam ulazak, smešio se i radovao svojim mnogim mladim gostima. Odmah je poznao da smo đaci. Pusti nas odmah u jednu veliku sobu, gde beše jedan dugačak sto sa prostim stolicama naokolo. Svuda pored zidova bile su drvene klupe. Bili smo zadovoljni što smo samo pod krov došli, pa makar i na tvrdim klupama spavali, a o večeri nismo smeli misliti, jer je već bilo dockan. Samo se osvrtasmo da vidimo gdegod hleba. No kaluđer pošlje te dođe jedna žena, i dok smo se mi odmorili, poče se stol postavljati. On je sam sobom nadgledao. Za malo vremena donese se lepa večera. Prženih pilića, hladnoga pečenja, jaja i drugih sitnica bilo je. Osim toga donese nam nekoliko činija najlepšeg meda koga nigde dotle nismo videli: beli se kao mleko, a tako je tvrd da smo ga morali nožem seći. Sira, butera, mleka sa skorupom bilo je više nego što treba. Začudismo se obilatosti večere, a kaluđer nam odgovori: ‘Manastir je božja kuća, ima svašta dosta’.

Čim se donese čorba, posedasmo oko stola, i onako umorni i gladni okupismo jesti. Кad najedanput pogledamo, a otac kaluđer u dnu sofre skupio ruke pa čita molitvu. Vidimo da smo pogrešili što smo pre njegove molitve počeli jesti; gurnemo jedan drugog laktom, i svi ustanemo na noge. Ali ko da se uzdrži od smeja! – Čorba se puši na stolu, gdekoji žvaću, gdekoji, da bi smej prikrili, našli se u poslu te butelje otvaraju, neki kako su poneli kašiku ustima drže je punu u ruci; – tako, dok najedanput prsnusmo svi u jedan glas smejati se, i time svršismo molitvu. Razboriti onaj starac nije nam ništa zamerio, samo što nam žaleći se reče: ‘Sutra ćete zacelo imati kiše, što ste se smejali na molitvi’. – Taj kaluđer beše veselog i zdravog izgleda. On je od onih božjih ljudi koji, posvećeni crkvi, nisu se odrekli sveta. I on sede s nama za večeru. Dobro talijansko vino otvori razgovor. Čudio nam se kako smo bez vođe smeli poći na bregove, i smejući se našim putnim knjigama i mapama, koje nam služe mesto vođe, kaže nam da ćemo mi sutra doći na takva mesta gde će nas sneg i vetar tako zavejati da nećemo znati otkuda se sunce rađa i gde zalazi; i da su mu putnici sa takvim knjigama posle tri dana lutanja polumrtvi dolazili.

Mi smo pri večeri, koja je dugo trajala, bili dobre volje. Pustismo se u pravo đačko veselje, šalu i smej. Dobri kaluđer pristao je s nama. Njamu se omili društvo. Setio se sveta, i radovao se da maože nekoliko časova usamljenog pustinjskog života provesti u našem veselom i nestašnom društvu. Кad nestade pred nama običnog talijanskog vina, on ustade i pošto je u džepu napipao ključeve i zapalio sveću, izađe iz sobe. Svima nam beše milo, jer smo se lako mogli setiti da neće na drugu stranu nego u podrum. Tako je i bilo. Posle nekoliko minuta, eto ga gde polako ide i smešeći se nosi u naručju nekoliko velikih butelja na kojima ne piše: ‘Svjat, svjat!’, nego ‘Malvasija’. Mi mu radosno pomognemo spuštati butelje na stol. ‘Eto – reče nam – tim vas častim. Svake godine gotovo prolaze ovuda studenti iz Minhena, Tibingena, Hajdelberga i drugih mesta. To su moji najmiliji gosti. Oni me razvesele. S njima se malo i ja nasmejem. Hladni i ozbiljni Englezi, bežeći od svoje ćudi i od duga vremena što ih kod kuće mori, kad dođu ovde, još većma naoblače ovo divlje nebo. Eto, pijte i uživajte vašu mladost. I ja sam negda bio vašega doba, i ja sam gdekoju godinu tako proveo, i ja sam živeo u velikim varošima; pa sada, evo, slučaj ili sudbina donese me međ’ ove planine, u božjem domu’.  – Tako govoreći, ređao je naš domaćin jednu po jednu butelju niz sto. Pri tome poslu i mi smo mu pomogli. Butelje su već otvorene, čaše nalivene, mi se zgledasmo i gurnemo jedan drugog laktom, dok naš oštri Pomeranac u ime sviju nas ustade i podiže čašu: ‘Da Bog večito podrži slobodu Švajcarske! – poče on – i da sinovi ovih slobodnih bregova i stena ne poznadu nigda više šta je to jaram tuđeg gospodarstva; da ne poznadu nigda ni od tuđina ni od svoga šta je to neograničena volja pojedinih ljudi! Zakon da bude vrhovni glavar, sloboda da im bude večita kraljica. Napredak, poredak i opšta sreća da bude cilj njenih stanovnika. Ljubav, sloga i pravda da im budu društvena sveza. Da Bog da da Švajcarska doveka ostane zvezda prethodnica jevropske slobode kao što je i dosada bila!’ – Ova lepa zdravica završena je kucanjem čaša i pevanjem najlepših đačkih pesama. Druge zdravice bile su izmešane. Domaćinu, koji je češće išao u podrum, pili smo nekoliko zdravica, i on je na svaku odgovarao punom čašom, i pio u zdravlje svojih gostiju i za slogu Švajcaraca, koja im je sada malo poremećena. – U neko doba noći završismo veselje i odemo da spavamo. Smestimo se svi u tri sobe. Imali smo postelje daleko bolje nego što smo se nadali. Slatko zaspimo misleći na Getea koji je, 1799. godine, putujući ovuda, prenoćio u istim sobama.

Sutradan, kako se probudimo potrčimo na prozore da vidimo kakvo je vreme napolju. No, kako je koji pogledao kroz prozor, on se lupao u prsi i bežao nanovo u vruću postelju; jer je napolju hladna kiša pljuskom padala. Tek u neko doba, kad čujemo da je gotov doručak, jedan po jedan siđemo u onu sobu gde smo večerali. Sve što je potrebno za švajcarski doručak, bilo je već na stolu. Svaki sedne na prvu stolicu koju je praznu našao. Opet s nama sedne i kaluđer kao i sinoć, samo što nije čitao nikakve molitve. On je rado govorio, mi smo ga rado slušali. Hvalio je Švajcarsku, njene mudre urede, njene proste običaje; mi smo mu preko zalogaja sve odobravali. Najposle kaže nam da se mi nikako ne smemo krenuti dalje po tako rđavu vremenu, jer možemo u snegu svi izginuti. Pripovedao nam je mnoge nesrećne slučajeve koji su se dogodili putnicima. Dok je on to govorio, mi smo delili među sobom kajganu od jaja, mazali smo buterom i medom kriške hleba i dolivali smo vina u prazne čaše. Pri doručku zaboravismo kako je napolju. Zveka čaša i lupa tanjira i viljušaka odgovarali su i prkosili pljusku. Кažemo kaluđeru da ćemo sedeti u toj božjoj kući dokle god kiša ne prestane. I zaista, bismo više dana, jer nam beše po volji jesti, pa spavati. ‘A šta ću ja raditi – predusrete nas čovekoljubivi kapuciner – ako danas ili noćas dođe još jedna gomila putnika, koji su ozebli i umorni, kao što ste vi juče došli? Gde će oni noćiti? U ovom mesecu nema dana kad putnici ne prolaze ovuda’. – Mi slegnemo ramenima i produžimo naš doručak koji se beše pretvorio u pravi ručak.

Tek što mi počnemo oko stola dremati i zevati, a na vrata rupiše nekoliko putnika, međ’ kojima su bile i dve ženskinje. Oni su nameravali istim putem na bregove kao i mi. Imali su za našu sreću tri vođe. Vodili su još dva magarca osedlana, na kojima su one dame dotle jahale, gde je put bio ugodan. Obradovasmo se novom društvu, a i oni nama; nisu to bili Englezi, pa im beše povoljno naše društvo. Svaki lakše podnosi nezgode i opasnosti kad je društvo veliko. – Novi gosti sednu i počnu jesti, a mi za to vreme ugovorimo s vođama i obvežemo ih dobrom nagradom da i nama svuda uz put budu na ruci i u pomoći. – Кako novi putnici budu gotovi s doručkom, mi se oprostimo s našim dobrim domaćinom. Možemo se pohvliti da nam je za takav lep doček načinio vrlo malen račun. On nas daleko isprati. Penjući se uzbrdo, nebrojeno puta vikali smo zbogom. Na bregu Bernhardu ima takođe jedan veliki i bogat manastir gde primaju putnike, ali pričaju da su tamo kaluđeri vrlo čudnovati: pitaju najpre putnike, pre nego što ih prime, jesu li dobri katolici. – A ovaj kaluđer primio nas je lepo bez ikakve ispovesti, i za trpezom prva mu reč beše: Il’ ćete talijanskog ili francuskog vina?”

Priredio
Mr Živko V. Marković

Nikola Dokaset De Morez – Švajcarski general koji je oslobađao Srbiju od Turaka – 1717. godine

0
Archives d’Etat de Berne - Nikola Doksat de Morez, švajcarski plemić, austrijski general, branitelj Niša i graditelj Beograda
U istorijskom hodu stvaranja Švajcarske kao neutralne evropske države, ima jedna pojava koja je obeležavala, nekoliko vekova,  Švajcarce kao hrabre i odvažne vojnike u redovima tuđih vladara. Šta je to što je čestite Švajcarce gonilo da ginu za tuđe interese nije u potpunosti objašnjeno. Da li je to u pitanju bila isključiva ekonomska računica, ili “nekakva osobena gramzivost Švajcaraca” (Deni de Ružmon, “Švajcarska : ili istorija srećnog naroda”, Beograd 2004, 39), nisu dovoljni da to objasne. Jedno je sigurno, bili su to najbolji vojnici na starom kontinentu, prema mišljenju mnogih evropskih vladarskih porodica. “Sedam stotina generala i na hiljade viših oficira” ratovali su na mnogim evropskim ratištima, koji su, pri povratku svojim kućama, donosili zlato i druge dragocenosti, čime su obogatili svoje porodice, pa i samu Švajcarsku. Čuveni švajcarski istoričar Ernst Galjardi, pisao je u svojoj knjizi (Gagliardi, Ernst, “Geschichte der Schweiz von den Anfängen bis zur Gegenwart“, in 3 Bänder, Zürich 1938, auf S. 351), da su Švajcarci kao najamnici u tuđim vojskama zaradili toliko velike svote novaca “da ih je nemoguće izračunati po današnjem kursu”. Jednom prilikom je neki kraljevski princ rekao švajcarskom generalu “Zlatom koje ste već od nas dobili, mogao bi se popločati put od Pariza do Bazela”, Švajcarac mu je na to odvratio: “Krvlju koju su naši ljudi prolili za Francusku, mogao bi se napuniti kanal koji ide od Bazela do Pariza” (D. De Ružmon, nav. delo, 40). Švajcarci su služili u vojskama kraljeva Pruske, Engleske, Španije, Sicilije, Holandije, Italije, Austrije, a bilo je pustolova koji su odlazili i u vojne regimente drugih lokalnih ili područnih vladara. Pretpostavlja se da je, na primer, samo u 1748. godini, na evropskim ratištima bilo oko šezdeset hiljada  Švajcaraca u tuđim armijama (E. Galjardi, nav. delo, 415). To je ogromna cifra i za danas, a kamoli za ono vreme.
Od kraja 17. veka, plemići na evropskim dvorovima i njihovi izaslanici koje su slati da u švajcarskim kantonima za njih traže vojnike, jer su potrebe za vojskom bile sve veće zbog produženog trajanja vojnih sukoba.  Pošto ratovi postaju sve više politički, a vojske bolje tehnički uređenije i disciplinovanije, švajcarska strast za borbom splašnjava u tako nametnutoj strogosti, na koju dotad nisu navikli, pa njihov vojnički ugled u evropskim ratobornim prestonicama polako je opadao
Ima jedan zanimljiv detalj koji povezuje Mihaila A. Miloradovića,  ruskog generala srpskog porekla, koji je učestvovao u bitkama za oslobođenje naroda Istočne Švajcarske (1799), sa švajcarskim vojnicima koji su učestovali u strašnoj bici na reci Berezini, u današnjoj Belorusiji. De Ružmon ističe da su Švajcarci uspeli herojski da “drže odstupnicu Napoleonovim trupama dok se povlače preko Berezine”, 26. novembra 1912 (nav. delo, 42).
Švajcarci učestvuju u stranim regimentama sve do 1848, kada je donet Ustav, koji, u članovima koji se odnose na vojsku, počinje sledećim: “Ne može se sklopiti ugovor o službi u nekoj drugoj vojsci” (član 11). Tada počinje da se stvara i federalna narodna vojska Švajcarske (De Ružmon, nav. delo, 42).
Nikola Doksat potiče iz švajcarske porodice koja ima poreklo iz Grčke.  Doksat je grčko ime, a slovo “t” pridodato je imenu Doksa ili Doksas u Švajcarskoj, novom zavičaju.

Prema predanju, porodica Doksat je živela u Moreji, gde su imali veliko imanje, a jedna njihova grana živela je i u Carigradu (Konstantinopolj). Nakon propasti ovoga grada, Doksatovi gube sva imanja, a trojica braće beže u Italiju. Jedan od njih je produžio u Španiju, drugi se vratio u Carigrad, a treći sin, Lelio Doksa, ostao je u Italiji. Sin toga trećeg Doksata, Etjen, koji je ostao u Italiji bio je sekretar kardinala Julija kojemu je bila dodeljena biskupija Lozane. Pretpostavlja se da je spomenuti Etjen ostao u Lozani nakon imenovanja kardinala Julija za papu. Članovi porodice Etjena Doksata bili su primljeni među građane švajcarskog grada Iverdon. Kasnije se porodica razgranala. Jedan od njih, koji se zvao Pjer Doksat, imao je dva sina Etjena i Jozefa kojemu je car Ferdinand III poklonio plemstvo. Ova porodica je vremenom stekla velike posede u okolini gde su živeli, pa i posed Demorez, pa je jedna grana te porodice dodala svome imenu i ime svoga imanja. Iz te porodične grane potiče i Nikola Doksat de Morez. Ova porodica postala je veoma uticajna u Bernu, njeni članovi su bili i poslanici u Republici Bern, a ženidbom su se povezali i sa drugim poznatim porodicama. Majka Nikole Doksata poticala je iz porodice nemačkog porekla Štirler, a njen brat bio je general u holandskoj vojnoj službi, što je moglo da utiče i na odluku samog Nikole da se pođe stazama svoga ujaka. Njegova porodica bila je protestantske vere.

Nikola Doksat je rođen 3. novembra 1682. u Iverdonu, koji se nalazi u švajcarskom kantonu Vo. Nikola je nosio titulu barona od Demoreza, a njegovo imanje se procenjivalo na 30 hiljada franaka, što je bilo velika vrednost.

Nikola Doksat je stupio u carsku službu u Holandiji, u koju nije bilo tako lako ući, ali mu je to omogućio ujak koji je bio nemačkog porekla. Nikola je, od 1700, bio u regimenti kojom je komandovao njegov ujak general Vincet Štirler, a nakon tri godine, otišao je na studije ratnog inžinjerstva. Kad je postao potporučnik, 1707, započeo je aktivnu službu u holandskoj vojsci, pa je, 1708,  bio stacioniran sa svojom vojnom regimentom u Lilu. Kao vojni inženjer, Nikola je prebačen po zadatku u Flandriju, 1709, gde je ostao dve godine, radeći na podizanju vojnih utvrđenja. Godine 1712. stupio je u austrijsku vojsku, i učestvovao je u bici kod Denaina. Posle te bitke, poslat je na Siciliju. U međuvremenu je dobio oficirski čin kapetana, i već 5. avgusta 1716. godine učestvuje u Venecijansko-austrijskom ratu protiv Turske. Učestvuje u bitkama kod Petrovaradina i kod Beograda pod vođstvom princa Eugena Savojskog (E. Kupfer: „Le général Nikolas Doxat“, Gazette de Lausanne, 27.12.1902, p.3).

U bici za osvajanje Temišvara, u Rumuniji, Doksat je bio teško ranjen: “Tom prilikom za njega je bilo javljeno još i to da mu je čitavo telo bilo prekriveno ranama. Desno koleno bilo mu je razbijeno metkom, levo rame smrskano, a levi kuk takođe teško nastradao” (Spomenica “Život carskog generala i slavnog inženjera gospodina barona Doksata de Moreza pogubljenog 20. marta 1738. u Beogradu : uz opis pojedinih dešavanja u tadašnjem ratu protiv Turaka, 1757”, 1757).

Grafika: Arhiv Narodne biblioteke Srbije – Beogradska tvrđava u 18. veku

Pošto je stekao veliko poverenje princa Eugena Savojskog, Nikoli Doksatu je povereno da izradi geometarski plan Temišvara i predloži nacrte za poboljšanje zaštite grada od poplave. Njegovo znanje kao fortifikacionog inženjera najviše se ispoljilo u renovaciji tvrđave Kalemegdan u Beogradu. Za svoj rad na renovaciji Kalemegdana dobio je čin generalmajora, 1732. Pored Kalemegdanske tvrđave, Nikola Doksat je radio i nacrte planova za izgradnju tvrđave u Petrovaradinu, a nebrojena utvrđenja, zaštitne ograde, barutane i druge fortifikacione objekte radio je i u Hrvatskoj, Mađarskoj, Italiji i Rumuniji. Postao je najpoznatiji fortifikacijski inženjer toga vremena, cenjen i poštovan. O njegovoj slavi čuli su i njegovi Švajcarci, a nekoliko članova iz njegove šire porodice je poželelo, i stupilo, u vojnu službu. Ovako uspešan rad, naravno da je izazivao sujete kod drugih inženjera, pa je tako Doksat stekao puno neprijatelja u redovima drugih izvođača fortifikacionih radova (E. Kupfer, nav. delo, 3).

Iako je bio ranjavan više puta, čak dvaput teško, Nikola Doksat nije prestajao sa radom, pa je dobio zaslužen odmor, 1733, kad je otišao u Bern da se vidi sa svojima i na miru provede nekoliko dana, bez one uobičajene vojničke buke koja se svakodnevno odvijala u njegovom okruženju. Pošto se zamorio od neprekidnog rada, Nikola je odlučio da napusti vojnu službu, pa je s tim u vezi, napisao molbu austrijskom caru, moleći ga da ga razreši od dužnosti, jer je želeo ostatak života da provede na svom imanju u Demoretu. Princ Eugen Savojski je odbio njegovu molbu. Nikola je tada imao 52 godine. Jedan njegov zaštitnik, maršal grof Mersi, s kojim je Doksat bio u najboljem prijateljstvu, u međuvremenu je umro od zadobijenih rana, tako da Nikola nije imao na koga da se osloni u svojoj nameri. Vrativši se u Beograd, Doksata su zatekle optužbe da je njegov projekat po kome je urađena Kalemegdanska tvrđava isuviše skup za održavanje i da to mnogo opterećuje državnu blagajnu. Posebno je bio kritičan  grof Zekendorf. Kad je izbio novi rat između Turske i Austrije, 1737, Nikola Doksat je, po naređenju sa višeg mesta, premešten pod zapovedništvom grofa Zekendorfa i imenovan zapovednikom inženjerskog korpusa.

Niška tvrđava je bila prilično zapuštena, a Turci su prvo udarili na nju, 1737. Naređeno je Doksatu da izradi novi nacrt za utvrđenje Niške tvrđave, u julu 1737. U međuvremenu, Zekendorf je imenovao Doksata zapovednikom Niške tvrđave. U Niškoj tvrđavi nalazilo se 6-7000 austrijskih vojnika koji su čekali tursku armiju od 20.000 spremnih boraca. Doksat je tražio pojačanje od svoga komandanta Zekendorfa, ali ono nikako nije stizalo, a Turci su sve više opkoljavali tvrđavu i očekivao se odlučan napad u kome bi oni sigurno osvojili utvrđenje. Nestalo je hrane, a ni do vode se više nije moglo doći, jer su Turci zaprečili prolaz prema reci Nišavi. Nalazeći se gotovo u bezizglednoj situaciji, Nikola Doksat se odlučuje na pregovore s Turcima. Sporazumeo se sa neprijateljem da sa vojnicima napusti Nišku tvrđavu mirno, sa vojničkom opremom.

Vest o napuštanju i predaji Niške tvrđave bez borbe brzo se pročula, a Doksat je, čim je stigao u Beograd, stavljen u kućni pritvor. Izveden je pred istražnu komisiju kojoj je presedavao grof Filipi. Nikola Doksat, najpoznatiji fortifikacijski inženjer i generalpukovnik, osuđen je na smrt zbog tog što nije preduzeo mere za snabdevanje Niške tvrđave i zbog njene predaje bez borbe. Car Karlo VI nije mu zamerao toliko zbog predaje Niša i troškova koje je time prouzrokovao, već što je naneo štetu i sramotu austrijskom oružju. Nikola Doksat se žalio Carskom Veličanstvu, ali nije bilo milosti, iako se osuđeni general nadao pomilovanju. Presuđeno je da se smrtna kazna izvede odsecanjem glave, a bilo je mišnjenja  da mu se odseče desna ruka, ali se od toga odustalo. Ostali oficiri, prema stepenu krivice, osuđeni su na vremenske kazne.

Iako je Beogradsku tvrđavu izgradio i utvrdio, dopustio je da Nišku tvrđavu zauzmu Turci, 28. jula 1737. Nakon tromesečne opsade Niške tvrđave od strane Alipaše sa 12.000 vojnika, Doksat je predao grad, 18. oktobra 1737. bez borbe, a za uzvrat dobio je od Turaka odobrenje da može sa svojom vojskom, 6-7.000 vojnika, napustiti Niš. Turci su lukavo prevarili generala Doksata tvrdeći, 15. oktobra,  da imaju 80.000 vojnika i da su šanse austrijskog vojskovođe  da pobedi nikakve. Doksatov položaj u Nišu nije bio nimalo zavidan: nije imao hrane za više od šest nedelja, bunar iz kojeg su vadili vodu bio je presušio, a pomoć od nadređenog mu generala Zekendorfa nije stizala. U takvoj situaciji, Doksat je odlučio da preda Nišku tvrđavu bez borbe i svoju vojsku vrati u Beograd. Zbog njegove kapitulacije osuđen je na smrt odsecanjem glave (E. Kupfer, nav. delo, 3).

Kako su izgledali poslednji časovi generala Demoreza, čitamo iz spomenute spomenice, iz 1757: “Tokom večeri pred svoje pogubljenje, jeo je i pio kao i obično, i čitave noći spavao je mirno. Ta okolnost, sa ovom koja će da usledi, uverila nas je da on stvarno nije postupio iz zle namere ili iz nekih, s njegovim karakterom nespojivih ciljeva… Kad su ga ujutru probudili bio je dobro raspoložen. Zahtevao je da mu se napravi čaj jer će uskoro doći vreme za njegovo smaknuće. Kada je zatim zamenik komandanta grada došao k njemu i javio mu da je sve spremno, rekao mu je da hoće samo još na kratko da se pomoli Bogu. Potom je kleknuo pored jedne naslonjače i obavio svoju molitvu… Kad je naš general ponovo ustao, zagrlio je poručnika, koji je prethodno veče bio na straži i sa njim ostao dok nije zaspao, zahvalio mu se na pažnji, skinuo zlatnu dugmad sa košulje i predao mu ih rekavši da pošto više ne poseduje ništa, on samo to može da mu pokloni u znak sećanja. Potom se oprostio od svog stana i sa posilnim se, 20. marta, popeo u otvorene čeze. Bilo je rano, oko sedam sati, gradske kapije na Kalemendanskoj tvrđavi su još bile zatvorene. Stražarno je odveden nedaleko od gore pomenute kasarne u gradu Beogradu, na mesto određeno za pogubljenje, gde je stajalo četiri stotine osamdeset pešaka i dve stotine oklopnika u stroju i koji su odmah oko njega zatvorili krug. Kada mu je još jednom pročitana presuda, uhvatio se za naslonjaču od stolice, koja je bila presvučena crnom čojom i preneta iz stana po Nikolinoj želji, i  postavljena na prostrto sukno iste boje, na mestu gde će se obaviti smaknuće.

Grafika: A. P. Eisen -Doksat je pogubljen na početku današnje Knez Mihailove (na slici je pogubljenje Karla Ludviga Sanda 1820. godine)

Posilni mu je skinuo periku i ogrtač, kao i uniformu, raskopčao mu okovratnik, obukao noćnu košulju i stavio mu povez preko očiju. Posadio ga je na stolicu, a Nikola je počeo da se moli: “O svemogući Bože, uvek si me podržavao, oprosti mi grehe u ime zasluga i patnji Isusa Hrista”. Dželat, krupan i visok, prišao mu je polako, noseći u desnoj ruci ogroman mač. Došavši do Nikole, stao je, pogledao postrojene vojnike, onda posilnog, pa se primakao Nikoli, na zamah mača, gledajući ga pravo u potiljak. Oklevao je sekund-dva, a onda, čvrsto držeći obema rukama, podigao mač i hitro zamahnuo prema osuđenikovom vratu.

Zadao mu je strahovit udarac koji je nesrećno otišao suviše duboko u rame, zbog koga je Nikola pao sa stolice, dok mu je krv iz rane, u tankom mlazu  šiknula i poprskala dželatove noge. Krik se njegov nije čuo. Dželat mu je brzo prišao i počeo gnevno udarati tako da je tek četvrtim zamahom uspeo da mu odseče glavu.  Iz raznih ovakvih tužnih priča poznato je da je dželat mnogo puta dobijao od nekog tiranina naređenje da nesrećniku pogubljenje učini što bolnijim, Sentiat mori (= “da oseti dolazak smrti!”). Smatramo da se i ovoga puta nespretnost dželata može pripisati takvim okolnostima. Njegove sluge odnele su Nikolino telo i odsečenu glavu nekoliko koraka dalje do groba, na slobodnom prostoru pored spomenute kasarne, gde je položen u crni kovčeg, koji je sam prethodno poručio, i odmah je zakopan zajedno sa crnim suknom i naslonjačom. Kažu da je pogubljeni general, dok je još bio vođen na gubilište, uzdišući izgovorio: “O Tvrđavo, ja sam te izgradio, a ti mi uzimaš život” (“Život carskog generala/…/”, str. 63-69).

Živko V. Marković

Mihailo A. Miloradović – General koji je oslobađao Švajcarsku od Napoleonove vojske

0
Spomenik grofu Miloradoviću u Sant Peterburgu

Glavni savetnik ruskog imperatora Petra Velikog bio je kršni Hercegovac Savo Vladislavić Raguzinski, tvorac spoljne obaveštajne službe Rusije, koji se naročito istakao korisnim savetima u ratu Rusije sa Turskom, 1710-11. godine. Spremajući se za ratni sukob sa Turskom, Petar Veliki je poslušao svoga savetnika i odlučio da po svim hrišćanskim zemljama koje su bile pod okupacijom Osmanlija angažuje vešte ljude među lokalnim stanovništvom da dižu bune protiv Turaka, čime bi se smanjila njihova vojna moć, pa bi Rusija lakše došla do pobede nad njima. Tako je na području Stare Hercegovine digao ustanak protiv Turaka Mihailo Miloradović, pradeda slavnog Mihaila Miloradovića, o kome je u ovoj knjizi reč, a koji je nosio isto ime kao i njegov predak. Turci su ustanak krvavo ugušili, a trojica braće Miloradović morali su da beže u Rusiju.

Unuk ovog slavnog Hercegovca, bundžije protiv Turaka, Andrej Miloradović postao je gubernator Male Rusije, tj. današnje Ukrajine. Porodica Miloradović posedovala je veliku zemlju u Ukrajini, a kad je Andrej umro, njegovom sinu Mihailu Miloradoviću ostala je u nasledstvo velika zemlja i preko petnaest hiljada seljaka na ogromnom imanju.

Pošto je porodica Miloradović bila naklonjena vojnom pozivu, tako je i Andrej spremao svoga sina Mihaila za vojni poziv. Mihailo Miloradović rođen je 1771, i veoma mladog otac ga je poslao na školovanje u Keningsberg, a kasnije i u Getingen, gde je učio, pored aritmetike, geometrije, istorije i vojne nauke: utvrđenja, artiljerijska oruđa i istoriju ratovanja. Mihailo, iako je bio prilično mlad, “prvo je studirao na Univerzitetu u Kenigsbergu”, kako navodi A. Bondarenko, “pod vođstvom poznatog Kanta, potom je proveo dve godine u Getingenu, odakle ga je, zbog poboljšanja vojnog znanja, roditelj poslao u Strazburg i Mec, gdje je posebno izučavao fortifikaciju i artiljeriju”. U to vreme, profesor i rektor Univerziteta bio Emanuel Kant, čuveni nemački filozof, tvorac klasične filozofije. Mihailo je odlično govorio nemački i francuski jezik.

Kao vojnik, ubrzo se istakao u rusko-švedskom ratu 1788-1790, kao hrabar ratnik.
Brzo je napredovao u vojničkoj karijeri, munjevito sticao čin za činom dok nije dogurao do pukovnika i komandanta pukom vojske, 1798. godine. U jesen 1798, sa svojim pukom prešao je granicu Austrije, a već sledećeg proleća ušetao je u Italiju sa feldmaršalom Suvorovim. Vremenom je postao jedan od najboljih oficira pod komandom ruskog vojskovođe Aleksandra Suvorova, s kojim učestvuje u italijanskoj i švajcrskoj kampanji protiv Napoleonove vojske. Suvorov mu je poveravao najdelikatnije vojne zadatke koje je on uspešno završavao.

Miloradović se istakao u ratovima protiv Francuske i Turske. Učestvovao je u rusko-turskom ratu gde je pod njegovom komandom Dunavska vojska, 1806, zauzela Bukurešt, gde se Miloradović susreo sa Karađorđevim izaslanicima. U vreme Karađorđeve bune protiv Turaka, jedno vreme Dunavskom vojskom zapovedao je general Bagration, koji je cenio srpskog vožda, pa mu je, jednom prilikom, poklonio i dijamantsku sablju.
Mihailo Miloradović se naročito ističe kao vojskovođa u vreme cara Aleksandra I, u ratu sa Turcima, pa u ratu sa Napoleonom – kad postaje jedan od najvažnijih ruskih vojskovođa i učestvuje u bici kod Austerlica, pa u Borodinskoj bici i bitkama kod Tarutina, Vjazma, Kulma, Lajpciga i Pariza protiv francuske vojske. Pod vojnom komandom generala Kutuzova, general Miloradović je na belom konju ušao u Pariz.

General Mihailo A. Miloradović

General Mihailo Miloradović je za podvige u ratovima protiv Napoleona dobio grofovsko dostojanstvo, 1813. godine. Pre toga, imenovan je za vojnog guvernera grada Kijeva.
Mihailo Miloradović je, nakon svršetka vojevanja protiv Napoleona, po povratku iz Pariza, zbog vojnih zasluga imenovan za generalnog gubernatora Sankt Peterburga, 1818. Bio je gotovo najodlikovaniji aktivni oficir ruske armije: bio je nosilac Ordena svetoga Đorđa 2. reda, Ordena svetoga apostola Andreja Prvozvanog, Ordena svete Ane I reda, Ordena svetoga Vladimira I reda, Ordena svetoga Jovana Jerusalimskog i Ordena svetoga Aleksandra Nevskog sa dijamantima.

Zvanično se nije ženio, a pošto je voleo pozorište, često se družio sa glumicama, s kojima je imao povremene avanture. Čak su mu pripisivali da su pojedine sankpeterbuške glumice bile njegove milosnice, te je imao izvesnih problema zbog toga.

Smrt Mihaila Miloradovića

Kada je ruski car Aleksandar I umro, došlo je do komešanja oko nasledstva. Pošto je krunu trebalo da nasledi srednji sin cara Pavla I Konstantin koji je odbio krunu, na presto je stupio Nikolaj I, najmlađi sin.

Ruski oficiri, nezadovoljni autoritativnom čvrstom rukom u vladanju Rusijom cara Aleksandra I, želeli su ga svrgnuti i uvesti ustavnu monarhiju, a možda čak i republiku, pa su kovali zaveru protiv svoga vladara. Kad je Aleksandar I zvanično umro, 14/26. decembra 1825, zaverenici su pomislili da bi to mogao biti pravi trenutak za ostvarenje njihovog cilja. Nikolaj I, najmlađi sin ruskog cara Pavla, brat Aleksandra I, nakon odbijanja krune starijeg brata Konstantina, trebalo je taj dan da polaže zakletvu. Vođa pobunjenika bio je pukovnik Pavle Pestel, koji je bio zadojen idejom francuske revolucije i otvoreno je zagovarao ubistvo kraljevske porodice, Mladi oficiri i vojnici okupili su se na Senatskom trgu u Sankt Peterburgu, 14. decembra, a na ruskom se ovaj mesec zove dekabr, pa je zbog toga nastalo ime “dekabristi” za pobunjenike. Nikolaj I pokušao je sa oficirima pobunjenicima da pregovara, ali u tome nije uspeo, pa je poslao Mihaila Miloradovića da i on pokuša, a pošto je bio jako popularan – umalo da je u tome uspeo, ali ga je iznenada, pucnjem u leđa, ubio jedan od radikalnih pobunjenika. Mihailo je umro je od zadobijenih rana. Nije imao potomstva, pa je njegovom smrću bila ugašena grofovska kuća Miloradovića. Novi ruski car ugušio je pobunu, a pored kolovođe pukovnika Pestela, pogubljeno je i pet glavnih zaverenika, a ostali oficiri bili su prognani u Sibir. Na putu u izgnanstvo, većinu osuđenika pratile su njihove supruge, pa je tako nastao izraz
“dekabistrička supruga” u ruskoj kulturi koji je postao sinonim za vernost i požrtvovanost. Vojnici, za koje je utvrđeno da su morali da slušaju naređenja svojih pretpostavljenih, nisu bili osuđeni.

Imperator Aleksandar II Romanov, za “ovekovečenje uspomene na generala Mihaila Miloradovića” dozvolio je ukazom pravo na nošenje tigule grofa Ruske imperije potomku njegovog strica Petra – Gligoriju Miloradoviću, 1873, a smrću njegovog unuka Aleksandra Miloradovića, 1852, opet se bila ugasila plemićka kuća Miloradovića. Ali, ostali su potomci iz mnogih pobočnih strana porodice Miloradović, koji su se izmešali sa Ukrajincima i Rusima, a mnogi od njih su posle i zaboravili svoje poreklo.

Velikom državniku i vojskovođi, general–gubernatoru Sankt Peterburga, vitezu reda Andreja Prvozvanog grofu Mihailu Miloradoviću otkriven je spomenik u Sankt- Peterburgu, na trgu blizu Moskovskih vrata, u aprilu 2015. godine.

Aleksandar Suvorov i Mihailo Miloradović u Švajcarskoj 1799.

Francuske trupe su ušle u Švajcarsku 1798, srušile brojne mostove, opljačkali bogatije porodice, a svoje trupe smestile na okupirana imanja i proglasile Helvetsku Republiku. Tada su evropske sile, pod vođstvom austrijskog cara i ruskog imperatora, ušle u vojni savez u ratnom sukobu protiv Napoleona, u istoriji nazvanom “Drugi koalicioni rat”, s namerom da se sruši revolucionarna vlast u Parizu i uspostavi bivši poredak.

Ruski imperator Pavle I, prilikom obrazovanja Druge antifrancuske koalicije, na molbu saveznika Austrije i Pruske, u februaru 1799, imenovao je Aleksandra Suvorova za glavnokomandujućeg ruske vojske upućene u Italiju; ovom feldmaršalu ruske vojske bile su potčinjene i austrijske jedinice. Dejstvujući umešno i odlučno, Suvorov je više puta porazio francusku vojsku i oslobodio od njih čitavu Severnu Italiju. Zbog nezavisne politike Austrije, koja je u Italiji imala sopstvene interese, Suvorov je bio prinuđen da prihvati plan pokreta i da pređe sa svojom vojskom u Švajcarsku.

U jesen 1799, ruska vojska ulazi u Švajcarsku sa 22.000 vojnika, sa nekoliko stotina boraca srpskog porekla. Za hranu su morali da se snalaze kako su znali i umeli, u čemu su im pomagali i stanovnici lokalnih mesta kroz koja su prolazili. Francuska vojska bila je znatno brojnija, a Suvorovljevi vojnici su se vrlo teško kretali po vrletima sa puno teškog prtljaga i nepodobnom odećom i posebno obućom koja je propadala po lošim stazama, prinuđeni da osposobljavaju za prelaz porušene mostove koje su se mogli da poprave, uz to – na visini velika hladnoća uzimala je svoj danak.

Adolf Josifović Šarlemanj – Suvorov ispred Gotarda

Suvorov je sa koalicionim partnerima oslobodio Lombardiju, pa se francuska vojska povukla u Švajcarsku. Po ulasku u Švajcarsku, ruske vojne snage su uspele da Francuze odgurnu još dalje od italijanske granice na Zapad. Suvorovljevih 2000 vojnika čekali su u kantonu Tićino šest dana, u blizini Lugana, da stignu mule koje je obećala austrijska komanda, ali one nisu mogle biti poslate. Hrabri ruski vojnici, a najviše je bilo kozaka i tatara, prešli su Gothard i smelo ušlo u sukob sa Francuzima na Đavoljem mostu (Teufelsbrücke) u klisuri Šelenen (Schöllenen), gde su se odvijale najkrvavije borbe. Ruske trupe su pobedile i ušle u Altdorf (Altdorf), gde se ruski feldmaršal proglasio “iskupiteljem Švajcarske” (Erlöser der Schweiz), tj. i spasiocem. U daljem pohodu, trebalo je da se od Urija (Uri) dođe do Švica (Schwyz), ali se to pokazalo gotovo neizvodljivim. U to vreme još nije postojao put koji bi povezivao sela Brunen (Brunnen) i Flien (Flüelen) i išao duž obale jezera Uri, južnog dela Firstetenzea (Vierwaldstättersee), pored Lucerna. Staze i bogaze su bile strme i praktično smrtonosne za vojnike koji su, u maršu, trebalo da sve to pređu. Francuzi su, pri povlačenju, potopili čamce. Suvorov je odlučio da se pomeri preko Kincigpasa (Kinzigpass) prema Mutatalu (Muotathal). Tu je saznao da se francuska vojska povukla u Cirih, a da je austrijska poražena kod Šenisa (Schänis). Suvorov je odlučio da pređe Pragelpas (Pragelpass) i uđe u kanton Glarus (Glarus), pa odavde da pokuša da se probije do jezera Valense (Walensee). Francuske trupe su, međutim, zaprečile izlaz iz kantona Glarus. Suvorovu je ostao samo jedan izlaz kako ne bi došlo do uništenja njegove vojske. To je bilo povlačenje ka Elmu (Elm) i preko Panikserpasa (Panixerpass) prema Graubindenu (Graubünden). Ovaj alpski prelaz mogao se koristiti samo leti, i to usamljeni pastiri sa svojim stadom. Kad su krenuli preko Panikserpasa, 5. oktobra, već je bio sneg, pa je ovaj pohod po svojoj težini i preprekama bio i najgori, dotad. Pojedini farmeri Elmera bili su prisiljeni da pomažu i usmeravaju marševanje Sovorovljeve vojske. Na kraju su i oni prekinuli pomaganje Rusima na Jacalpu (Jatzalp), te su ruske trupe ostavljene same da se dalje na putu snalaze, kako znaju i umeju.

Spomenik Suvorovu uklesan u Švajcarskim Alpima na putu koji spaja Andermat i Gošenen (Gothard pas)

Hiljade ruskih vojnika je stradalo, upravo na ovoj deonici puta, upadajući u planinske kanjone, ili umirući od iznemoglosti, bez hrane, ili se smrzavajući zbog pocepane odeće i propale obuće. Veliki teret bilo je i to što su sa sobom vodili i 1200 zarobljenih francuskih vojnika, koji su i sami postradali na vrletima planinskih venaca. Nekoliko stotina teglećih životinja je propalo u duboke planinske razvaline. Vojnici su odbacivali deo po deo vojničkog tereta kako bi živi stigli s druge strane prevoja. Na kraju su odbacili i svoje oružje. Vojnici su čak i svoja koplja morali da cepkaju na sitno, da potpaljuju vatru i ogreju se. Kad je se iznemogla ruska vojska spustila u klisure ispod Alp Ranasca (Alp Ranasca), i ušla u sela Panik (Panix) i Andest (Andest), pokupila je od seljana sve što je bilo otvoreno, na dohvat ruke. Zapalili su neke manje drvene kuće kako bi se zagrejali. Stanovnici su zbog toga protestovali kod Suvorova, koji im je obećao da će im biti sve nadoknađeno od Rusije. Cela Švajcarska je pomogla osiromašenim stanovnicima da tu zimu bezbrižno prežive. Kasnije su Švajcarci uputili pismo u Sankt Peterburg, tražeći da im se nadoknadi šteta koju su prouzrokovali ruski vojnici. Međutim, na to pismo nisu nikad dobili odgovor.

Sa svega 15.000 vojnika, od 22.000 koliko ih je bilo na početku septembra, Suvorov je, 10. oktobra 1799, stigao u Kur (Chur). Od Kura, ruska vojska se, preko Feldkirha (Feldkirch), vratila u Rusiju.

U Altdorfu postoji spomen obeležje na ovu tešku epopeju u kojoj je jedan od glavnih učesnika bio i mladi pukovnik Mihailo Miloradović, koji je u svome puku imao i potomke svojih Hercegovaca, a on sam bio je omiljeni učenik Aleksandra Suvorova. Najviše Srba, visokih oficira u ruskoj armiji, u borbama protiv Napoleona učestvovalo je u čuvenoj Borodinskoj bici – čak deset generala srpskog porekla, i više hiljada običnih vojnika.
U izuzetno teškim uslovima zavejanih Alpa, opkoljene trostruko nadmoćnijim neprijateljskim snagama, jedinice ruskog vojskovođe su pod borbom prešle Alpe, ovenčavši se večnom slavom. “Pobeđujući svugde i čitavog vašeg života neprijatelje Otadžbine – pisao je Suvorovu Pavle I – još vam je nedostajala jedna vrsta slave: da savladate samu prirodu; ali ste Vi i nju pobedili”.

Uskoro je ruski car, nezadovoljan politikom saveznika, povukao svoju vojsku u Rusiju. Suvorov je nagrađen titulom kneza Italijskog i zvanjem generalisimusa. Predviđajući da Francuska neće odustati od osvajačkih pohoda, generalisimus je govorio: “Tukao sam Francuze, ali ih nisam dotukao. Pariz je moj cilj. Teško Evropi!” Njegov ordonans grof Mihailo Miloradović ući će slavodobitnički u toliko sanjani Pariz generalsimusa Aleksandra Suvorova, 1813. godine.

Suvorov je i danas slavljen i poštovan kod stanovništva u kantonima Uri, Švic, Glarus i Graubinden kao veliki vojskovođa i oslobodilac, jer su Francuzi bili njihovi neprijatelji. Suvorov je umro, 1800. godine, i sahranjen je u manastiru Aleksandar Nevski u Sankt Peterburgu. Ispraćen je od mnoštva ljudi koji su ga poštovali.

Josip Visarionovič Staljin ustanovio je vojničko odličje “Suvorov” za izuzetno herojstvo, koje se i danas dodeljuje u Ruskoj Federaciji.

Još jedna zanimljivost o Mihailu Miloradoviću

Petrinjski kapelan Andrija Stipić našao je jedan tekst na nemačkom jeziku, pisan rukom. Bio je to opis ratovanja hrvatskih vojnika pod francuskom zastavom u Napoleonovoj vojsci, pa je to preveo i objavio u Zagrebu 1838. godine, u štampariji Franje Župana. Iz spomenute knjige, prenosimo deo koji se odnosi na bitku na reci Berezini kod Borisova (danas Belorusija), koja se vodila krajem novembra 1812. godine, u kojoj se istakao general Mihailo Miloradović (izvoran tekst):

“Bitva /bitka/ ova u šume bila je žestoka i strašna; vitežtvo bilo je dugo vreme za obodve stranke dvojno, dok su zadnjić Rusi s težkom mukom odbačeni iz šume proterani bili. U ovo vreme sjedini general Miloradović svoju iz Moldavie došavšu vojsku sa šeregom pod zapovedju Čičakovom stojećim. Na večer bila je pak bitka ponovljena i tako žestoko harcovano, da jedna stran drugoj bodake iz ruku otimaše, i jedino noćna tmica uzrok je bila, da se je razlućeno hervanje teda nekda ob desetom satu u noći dokončalo. Jedino skučanje i tužno jaukanje ranjenih od obu stran ter bez vsake pomoći na bojištju ležećih pertergavalo je strašnu tihoću tamne noći. Posle kak bi bile sprednje straže postavljene, potegnuše se obe vojske nekoliko natrag i naložiše vatru, da se i koliko u takvoj strogosti zime od smeržnjenja braniju. Pri ovoj prilike izgubiše Horvati 10 oficirov i 400 prostih… Dana 27-ga (novembra 1812) biaše iz oboju stran iz toga uzroka mirno, da franceska vojska još neprestano kroz moste prolaziaše, car (misli se na Napoleona koji je nadgledao dok su Francuzi pravili most preko reke Berezine) pako za dobro imaše, da se ovako stoji dok bi cela vojska prošla. Istim načinom ruski general Miloradović ostaše miran; čete bo njegve berzo iz Moldavie putujućuje i utruđene počinuti su tim bolje morale, da su jučer mnogo izgubile, vojska pako franceska mnogo vekša je bila”.

Loza Miloradovića ostala je do danas

Pre nekoliko godina, kako je opštirno pisao nemački Frankfurter algemeine Zeitung, a prenele Večernje novosti, u Nemačkoj je umrla Aleksandra Miloradović fon Kroj, poslednja grofica iz plemićke porodice Miloradović. NJen muž, bavarski vojvoda Rudolf fon Kroj, piše nemački list, potiče iz plemićkog roda francuskog porekla, koji je sada u prvom naslednom redu za titulu vladara Svetog rimskog carstva germanskog naroda, odnosno Habzburške imperije.

Sudbina Miloradoviće je slika seoba i deoba Srba od gašenja loze Nemanjića i raspada Dušanovog carstva. Srpski vlastelini u starom Humu, Zahumlju i Travuniji, da bi opstali, davali su vojnike mnogim državama u kojima su živeli.

O porodici Miloradović postoje brojni arhivski podaci o njihovom životu u Hercegovini, ali i u Malorusiji (Ukrajini). Turske arhivske knjige beleže vojvodu Stjepana Miloradovića već 1415. godine. Miloradovići su imali svoje posede na kojima su živeli u oblasti Trebinja i Kalinovika, danas u Republici Srpskoj. Postoje brojni zapisi o donatorstvu članova porodice Miloradović mnogim manastirima ondašnjeg teritorijalnog područja koje danas pripada Crnoj Gori i Republici Srpskoj.

Potomak Stjepana Miloradovića, spahija Milisav Miloradović podigao je crkvu Preobraženja Gospodnjeg u selu Klepci kod Čapljine, i obnovio manastir Žitomislić 1563. godine. NJemu je Mehmed II, u drugoj polovini 16. veka, dao titulu spahije, a zauzvrat je zahtevao da ratuje za sultana. Knez Milisav je to prihvatio i napadao Dubrovčane kad su ovi bili u sukobu sa Osmanlijama, pa je udarao i na one Miloradoviće koji su, u to vreme, ratovali za Dubrovačku republiku. Kad su se Turci i Dubrovčani sporazumeli i prekinuli ratne sukobe, svi Miloradovići su uvideli da su prevareni, pa su se počeli iseljavati.

Ruski pešadijski general Mihailo Miloradović, o kome je ovde reč, poslao je novac, 1811, za popravku zadužbine Miloradovića u Klepcima. Po drugi put, ova crkva bila je obnovljena 1857. godine. Za vreme Drugog svetskog rata, 1942, spaljeni su inonostas, freske, ikone, bogoslužbeni predmeti, crkvene knjige i arhiv, a crkva je bila razorena. Potomci porodice Miloradović pomagali su pravoslavne crkve sa crkvenim tvarima u Hercegovini
i slali novčanu pomoć, ali su učestvovali i u srpsko-turskom ratu 1876, kao i u Prvom svetskom ratu na strani Srba.

Živko Marković

U Ženevi svečano otkrivena spomen-ploča Jovanu Dučiću

0

U Ženevi je 05. novembra 2018. godine svečano otkrivena spomen-ploča posvećena Jovanu Dučiću, velikom srpskom piscu i diplomati, koji je u ovom gradu proveo sedam godina  života.

Spomen-ploča, postavljena na adresi na kojoj je Dučić živeo u vreme studija u neposrednoj blizini Ženevskog univerziteta, dar je Ministarstva kulture i informisanja Republike Srbije Gradu Ženeva i na njoj piše:

„Ovde je u vreme svojih studija živeo Jovan Dučić (1874–1943), knez srpske poezije, književnik, putopisac i diplomata. U spomen na velikana srpske književnosti, Ministarstvo kulture i informisanja Republike Srbije, novembra 2018. godine“.

Inicijativu za postavljanje ovog obeležja pokrenula je Ambasada Republike Srbije u Švajcarskoj, želeći da ostavi trajan spomen na vreme koje je slavni srpski pesnik i diplomata proveo najpre na studijama u Ženevi, od 1899. do 1906. godine, a zatim i u svojstvu stalnog delegata Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca pri Društvu naroda, 1925. godine.

Jovan Dučić

Prisutnim zvanicama su se obratili član Gradskog veća Ženeve Remi Pagani, koji je zahvalio na ovom vrednom poklonu u spomen na nekadašnjeg slavnog stanovnika Ženeve, zatim ambasador Srbije u Švajcarskoj Snežana Janković, akademik Milovan Danojlić i pisac i prevodilac Slobodan Despot.

Posle svečanosti, Grad Ženeva i Ambasada Republike Srbije u Švajcarskoj priredili su koktel u „PalaisEynard”, gde su bile izložene fotografije Jovana Dučića iz vremena studija u Ženevi, kao i fotokopije njegovih studentskih svezaka i beleški u rukopisu.

POSLEDNJE VESTI