Šešelj je oslobođen za sve što mu se stavljalo na teret – odgovornost za zločine protiv čovečnosti, progon nesrba na političkoj, rasnoj i verskoj osnovi; deportaciju i prisilno premeštanje, za kršenje zakona i običaja rata – ubistva, mučenje, okrutno postupanje, bezobzirno razaranje sela ili pustošenje koje nije opravdano vojnom nuždom, uništavanje verskih objekata i pljačkanje javne ili privatne imovine.
Tok izricanja presude (hronološki):
Na početku izricanja, rečeno je da je u toku procesa, koji je započeo 7. novembra 2007. godine, veće uvrstilo 1.400 predmeta, i saslušalo 99 svedoka – 90 na predlog tužilaštva, devet na zahtev Veća.
Presuda je, kako je rečeno na početku izricanja, na 100 strana.
Sudija je podsetio da se Šešelj po svim tačkama optužnice izjasnio da nije kriv, i da se sam branio. Dodato je da je „aktivno učestvovao u prvoj fazi postupka“ – od osporavanja legalnosti međunaronog suda, preko toga da je tvrdio da nema dokaza, do toga da se protiv njega vodi politički proces.
Tužilac, kako podsetile sudije, nije tvrdio da je Šešelj bio vojni starešina, već mu pripisuje velika ovlašćenja u zonama sukoba. Navodi se da je mesta sukoba posećivao da bi jačao moral boraca. Podseća se da je u okviru stranke osnovao Ratni štab, da je bio obaveštavan o akcijama i da je dobrovoljcima dodeljivao činove vojvoda.
Šešelj prihvata i brani svoju ulogu i ideju „velike Srbije“, ali ne pripisuje iste ciljeve kao tužilac, podsetile su sudije, navodeći sve ono što je tvrdio Šešelj tokom suđenja: da zločine nisu činili pripadnici dobrovoljaca SRS, da Ratni štab stranke koji je osnovao nije imao vojnu strukturu…
Veće podseća da su postojale određene nejasnoće sa strane Tužilaštva. Pretresno veće je ocenilo da podnesci tužilaštva zapravo predstavljaju nove optužne instrumente, i uz poteškoće pokušalo da rasplete nejasnoće, navode sudije.
Osvrćući se na opšti kontekst u vezi sa događajima navedenim u optužnici, sudija je rekao da su Veću predočeni obimni dokazi u vezi s honologijom događaja koji su doveli do raspada bivše SFRJ. Naveli su da je 25. februara 1991. osnovana SRS, koja je preuzela ciljeve Srpskog četničkog pokreta – koji je predviđao stvaranje „velike Srbije“ sa granicama Karlobag-Ogulin-Virovitica.
Veće je konstatovalo da se regrutovanje najčešće vršilo u štabu u Beogradu, ali i na lokalnim nivoima. Isto tako, kako navode, štab je regrutovao i za potrebe drugih jedinica, a da pripadnost stranci nije bio kriterijum za regrutovanje.
Ti dobrovoljci mu nisu bili potčinjeni, navode.
On nije mogao imati nikakvu hijerarhijsku vezu sa dobrovoljcima od trenutka kad su oni bili uključeni u organizacionu strukturu JNA i VRS, kaže u Tribunalu.
Tužilac nije dokazao postojanje udruženog zločinačkog poduhvata. Veće jednoglasno odbacuje optužbe za fizički obračun i deportaciju i prisilno premeštanja, navodi Antoaneti.
Šešelj jeste u martu 1992. održao govor u Malom Zvorniku, utvrdile su sudije, ali nisu mogli da zaključe da je, iako je u govoru pozivao da očiste Bosnu od pagana i varvara, pozivao i na etničko čišćenje nesrba.
Govor u Hrtkovcima je predstavljao jasan poziv na proterivanje Hrvata, ali većina članova ocenjuje da tužilaštvo nije dokazalo da je to dovelo do kampanje progona hrvatskog stanovništva.
Ali druga dva govora u skupštini u aprilu 1992. su predstavljali poziv na progon, navodi Antoaneti. „Po onom pravu kojim je Tuđman proterivao Srbe, mi genocidne radnje nećemo raditi, jer nam to nije u krvi, nećemo vas ubijati, ali ćemo vas lepo spakovati u kamione i vozove, pa se snalazite u Zagrebu“, naveo je sudija citat.
Većina veća smatra da te reči predstavljaju alternativni politički govor koji nikada nije sproveden, a da tužilaštvo nije ponudilo ništa da se oceni uticaj toga, navodi Antoaneti.
Čak i kad se uzimaju u obzir najžešći govori, tužilaštvo nije dokazalo da je postojala uzročno-posledična veza između govora Šešeljevih i zločina u Mostaru, Zvorniku i Sarajevu ili zločine od maja 1992. do 1993.
Haško tužilaštvo saopštilo je da će razmotriti da li postoje osnove za žalbu na presudu. Tužilac Serž Bramerc rekao je da je to prva presuda kojom nije zadovoljan.