Naslovna Istorija Miroslavljevo jevanđelje, knjiga pisana zlatom

Miroslavljevo jevanđelje, knjiga pisana zlatom

Miroslavljevo jevanđelje, najstariji spomenik pisan ćirilicom, danas je deo svetske baštine poznat po minijaturama izrađenim od zlata.

451

Na početku Trećeg krstaškog rata izazvanog padom Jerusalima u ruke moćnog sultana Saladina, krajem 12. veka, za crkvu Svetog Petra u Bijelom Polju ispisan je jevanđelistar po narudžbini zahumskog kneza Miroslava, starijeg brata osnivača srpske srednjovekovne dinastije Nemanjića, Stefana Nemanje. Do danas, Miroslavljevo jevanđelje – crkvenoslužbena knjiga, u kojoj su tekstovi raspoređeni prema čitanjima u toku godine, predstavlja najznačajniji ćirilični spomenik srpske i južnoslovenske pismenosti.

Pored ćiriličnog pisma, knjiga bogato ukrašena inicijalima i minijaturama u boji i zlatu, pisana je na čistom belom pergamentu, što je doprinelo njenom jedinstvenom statusu u svetskoj kulturi.

UNESCO je prepoznao značaj ovog istorijskog i umetničkog spomenika i uvrstio ga među najznačajnija dela svetske dokumentacione baštine, pored arhiva Nikole Tesle, te se Miroslavljevo jevanđelje nalazi među spisima kao što su francuska Deklaracija o pravima čoveka i građanina iz 1789. godine, kolekcije Šubertovih i Šopenovih dela, Geteovih rukopisa, Betovenove Devete simfonije, Gutenbergove Biblije, rukopisa Nikole Kopernika…

Nije poznato tačno kada, ali je jevađelje preneto u manastir Hilandar na Svetu Goru, najverovatnije posle smrti Miroslava, gde je čuvano sve do 1846. godine i posete ruskog arhimandrita Porfirija, koji je isekao jedan list i odneo ga u Rusiju.

Ovaj raritet srpske i svetske kniževnosti imao je i posle toga burnu istoriju – tokom povlačenja preko Albanije u Prvom svetskom ratu, srpska vojska ponela je i Miroslavljevo jevanđelje na Krf, koje je izgleda samo čudom spašeno. Po završetku Prvog svetskog rata jevanđelje je čuvano u novoosnovanom Muzeju kneza Pavla Karađorđevića, kao vlasništvo dinastije Karađorđević.

Početkom Drugog svetskog rata, jevađelje srećom nije bilo u Narodnoj biblioteci u Beogradu koja je bombardovana 1941. godine kada su izgorela mnoga blaga srpske kulture. Zatim je čuvano u manastiru Rača pa je prebačeno u sef Narodne banke u Beogradu, izbegavši tako da bude ukradeno iz manastira. Po završetku rata Miroslavljevo jevanđelje je prebačeno u Narodni muzej u Beogradu gde se i danas čuva, a jedan njegov list nalazi se u Narodnoj biblioteci u Sankt Peterburgu.

Jevanđelje je, u stvari, prevod grčkog jevanđelistara carigradske crkve Sv. Sofije, a njegov najveći deo je delo nepoznatog prepisivača. Drugi pisar, Gligorije “dijak“ (đak), napisao je kraj rukopisa, u četiri kratka zapisa i ukrasio tekst ornamentima. Miroslavljevo jevanđelje je ispisano na pergamentu, a ukrašeno je sa 300 stilizovanih minijatura i inicijala, u boji i zlatu.

U osnovnom delu teksta zastupljena su dva pravopisa srpskoslovenskog jezika – zetsko-humski i raški. Tekst je pisan u dve kolone i ukrašen sa 296 minijatura, crtanih perom pa bojenim četkicom crvenom, žutom, zelenom i belom bojom. Minijature su potom ukrašene zlatom, a najpoznatiji inicijal je “V” sa minijaturom Aleksandra Velikog koji se uzdiže na nebo s kapom čarobnjaka. Čuveni inicijal “P” sa dve ptice postao je simbol Narodnog muzeja u Beogradu.

Jedinstven po svojoj izradi, ovaj osam vekova star jevanđelistar ima i jedinstveni kuriozitet – likovi Hrista i Jovana Krstitelja na minijaturama, slikani su tako da imaju po šest prstiju na desnoj ruci.