Corriere del Ticino: Religioznost, jezik, hrana – uspešna integracija
Srpska zajednica u Tićinu, savršeno integrisana, sačuvala je istinski „balkanski“ duh: vesela je, strastvena, voli igre i sport, religiozna kao što to samo pravoslavni hrišćani umeju da budu, sa onim evocirajućim obredima na staroslovenskom, pomalo kao tridentska misa kod katolika. Ukratko, sve je vrlo i iskreno „slovensko“. To predstavlja veliki kulturni doprinos i osećanja za naš kraj. Kada se slušaju usmena kazivanja jednog tićinskog Srbina, atmosfera odmah postaje ona obavijajuća koju prenose sveće, žute voštane sveće koje se pale ispred ikonostasa. Kakvo čudo!
„Da, mi smo takvi – kaže nam Marija Stojadinović, već dvadeset godina u Tićinu. Lepota naše zajednice, koja je već stigla do četvrte generacije, jeste u tome što je veoma dobro integrisana, a istovremeno čuva višestolećne tradicije. Srbi u Tićinu rade u svim sektorima: u zdravstvu, ja sam i sama porodični lekar, u građevinarstvu, zanatstvu, trgovini i ugostiteljstvu, kao moj muž do nedavno. Drugi rade u banci ili u opštini.“ Zapravo, prvi dolasci Srba u Tićino bili su znatno pre ratova devedesetih godina. Integracija je bila spora, ali uspešna. Većina Srba u Tićinu danas ima državljanstvo. „Moji srpsko-tićineski pacijenti stariji od 60 godina, priča Marija, traže od mene da im objasnim njihove patologije na srpskom, ali mladi žele da im govorim samo na italijanskom. Potpuno su integrisani. Za mene je put bio malo teži: došla sam ovde sa 27 godina, morala sam tek da naučim italijanski jezik, da mi se diplome medicine priznaju u Lozani… Ali sve je prošlo dobro: uvek sam bila prihvaćena i priznata, nikada nisam imala ni najblaži slučaj diskriminacije.“
Marija nam daje i jedan detalj koji otkriva određenu društvenu tendenciju: „U poslednje vreme, svadbe na koje me pozivaju su mešovite. Naravno, radi se o građanskim ceremonijama, ali nakon njih slede velika slavlja u Srbiji, uvek u avgustu.“ Tendencija, međutim, među mladima srpsko-tićineskog porekla, jeste da se u Srbiju vraćaju ređe nego njihovi roditelji. Svakako, privlačnost velikih pravoslavnih verskih praznika ipak se oseća, bar nekoliko puta godišnje. A za to je i Tićino dobro organizovano.
„Imamo dve crkve – objašnjava nam otac Marko Knežević, sveštenik srpske pravoslavne zajednice u Tićinu. Glavna, koju delimo sa katolicima, jeste crkva Svetog Jovana u Belinzoni, gde služimo tri liturgije mesečno, plus one radnim danima kada je praznik nekog sveca. Zatim je tu Sveti Roko u Luganu, jedna liturgija mesečno, isključivo iz organizacionih razloga. Ukupno je uključeno hiljadu srpsko-tićinskih porodica. Ali među vernicima imamo i Ruse, Ukrajince, Rumune, Bugare, Makedonce i švajcarske pravoslavce.“ Srpsko-pravoslavna zajednica u Tićinu je, između ostalog, član Radne zajednice hrišćanskih crkava u Kantonu Tićino (CLCCT). U svakom slučaju, procenjuje se da srpska zajednica u Tićinu broji do deset hiljada ljudi. U crkvi u Belinzoni, jednom mesečno, održavaju se časovi veronauke za decu i odrasle. Uz odobrenje katolika, tamo je postavljen značajan ikonostas poznatog umetnika Gorana Jovića. „Voleli bismo da organizujemo – kaže otac Marko – i druge inicijative posvećene umetnosti.“
Tu je i pitanje srpskog doprinosa tićinskoj kulturi. Udruženja kao što su Sveti Sava u Belinzoni, Desanka Maksimović u Luganu, sportski FK Drina, kao i organizovana Serbinfo Vladimira Miletića, obezbeđuju niz informacija i pre svega događaja i večeri, od muzičkih do književnih, pa sve do sočnih gastronomskih, koji uspevaju da uključe i oduševe čak i najtradicionalnije Tićineze. Što se tiče kulturne razmene među kantonima, dovoljno je reći da su prošle subote u Tićinu bile delegacije srpskih zajednica iz Ciriha, Soloturna i Cuga.
Razgovor vodio: Tomi Kapelini
Corriere del Ticino, 14.02.2026












