Kako je nastala izreka Samo sloga Srbina spasava?

Srpski narod pozant je po mnogobrojnim narodnim pesmama i izrekama koje su nastajale za vreme viševekovnog života pod okupatorima.

Kao još još jedan vid borbe protiv neprijatelja, podizanje naroda u najstrašnijim trenucima nastala je i najpoznatija izreka „Samo sloga Srbina spasava“. Ne zna se tačno poreklo: jedno seže daleko u prošlost, a drugo 150 godina unazad za vreme srpskog romazntizma.

Obe povezuje to da je nastala je iz ocila srpskog grba na kome se nalaze četiri slova S na sva četiri ugla krsta.

Po legendi, upotreba srpskog krsta počinje za vreme Svetog Save, prvog arhiepiskopa autokefalne Srpske pravoslavne crkve. Krilatica „Samo sloga Srbina spasava“ se tradicionalno povezuje sa njim. Rekao je to kako bi pozvao Srbe da proglase nacionalnu autonomiju i započnu otpor dominaciji Katoličke crkve.

Reči Svetog Save su ostale ukorenjene među Srbima, a njegov krst je prihvatilo plemstvo 100 godina posle njegove smrti.

Noviji izvori kažu da je izreka nastala u 19. veku za vreme nacionalnog romantizma, a da je autor Jovan Dragašević (1836­-1915), oficir, naučnik, utemeljivač vojne štampe u Srbiji i pesnik. U želji da se Srbija oslobodi od Turaka uključio se u težnje svoje generacije da ostvare ideale predaka.

Četiri slova „S“

Četiri slova „S“ su čest motiv u istoriji srpske heraldike. Izvorno, preuzeta su iz Vizantije, a na našim prostorima prvi su ga na svom grbu nosili Mrnjavčevići. Na srpski grb stavio ih je despot Stefan Lazarević, nakon što je postao vizantijski despot 1402. godine.

Na grbu obnovljene Vizantije nalazila su se četiri slova „β“ koja imaju identičan oblik sa ćiriličnim slovom „V“. Reč je o akronimu motoa dinastije Paleolog tj. motoa Vizantije: „Car Careva, Caruje nad Carevima“ („Βασιλεὺς Βασιλέων, Βασιλεύων Βασιλευόντων“).

Ovde se misli na Isusa Hristosa – cara nebeskog, koji caruje nad svim carevima sveta.

Despot Stefan je uveo varijaciju ovog grba i umesto četiri „β“ stavio četiri „S“. Vizuelno izgledali su skoro identično, a reč je bila o početnik slovima imena Srba.

Krst sa ocilima je, uz dvoglavog belog orla, najznačajnija heraldička figura koja čini tradicionalni grb naše zemlje, a evo i objašnjenja njegove simbolike

Srbija u srednjem veku nije imala svoj poseban državni (zemaljski) grb jer se smatralo da su zastava i grb vladara simboli države kojom on vlada, a krst sa ocilima između krakova počeo je da se prikazuje kao grb Srbije tek u Ilirskim grbovnicima s kraja 16. veka.

Iz fiktivne heraldike ovaj grb preselio se u srpsku praktičnu heraldiku 18. veka i predstavlja grb ili deo grba Srbije sve do naših dana.

Srećan 1. avgust, Dan državnosti Švajcarske

Dan državnosti švajcarske, slavi se svakog 1. avgusta, kao sećanje na dan rođenja švajcarske konfederacije.

Švajcarska je nastala kao konfederacija 1. avgusta 1291, iz “večitog saveza” tri prakantona Uri, Švic i Untervalden, posle zakletve na livadi Ritli, i od tada je stalno proširivana pristupanjem novih kantona.

Ugovor kojim je osnovan ovaj savez-konfederacija na nemačkom nosi ime Bundesbrief, a prevodi se kao „Federalna povelja“, što ukazuje na to da je karakter ovog saveza već tada bio ozbiljniji i trajniji. Otuda se ovaj savez naziva i Večitim savezom.

Cilj formiranja je, slično grčkim konfederalnim tvorevinama poput Ahajskog saveza, bio vojno-odbrambeni, jer su Habzburzi predstavljali stalnu pretnju ovim teritorijama.

Peter Keller za “Weltwoche”: Kukasti krst i dvoglavi orao

Poruka neprijatelju: Muslimanski Albanci javljaju se kao dobrovoljci; 1943. godina „Ullstein bild” - Arhiv u Gerstenbergu

Muslimanski Albanci su se kao dobrovoljci borili u Hitlerovoj diviziji Vafen-SS-a „Skenderbeg”. U okviru svojih planova ubili su desetine hiljada Srba u poslednjoj fazi Drugog svetskog rata.

Bio je to poslednji zapis u knjizi gostiju. Tog 3. juna 1944. godine se Avgust Šmidhuber (August Schmidhuber), komandant divizije Vafen-SS-a „Skenderbeg”, zahvalio zbog „predivnog gostoprimstva” u Manastiru Dečani. Ova zajednica pravoslavnih monaha nalazila se u zapadnom delu Kosova i Metohije i malo je verovatno da su se njeni tadašnji stanovnici radovali nemačkom posetiocu i njegovoj pratnji.

Samo nekoliko nedelja nakon Šmidhuberovog boravka u skrivenom manastiru, on je kao sin člana Bavarske vlade i kao osoba prijatnog izgleda sa razdeljkom na stranu i okruglim naočarama napravio masakr na Balkanu. Njegove trupe SS-a su ubile četiri stotine dvadeset i osam Srba u crnogorskom selu Velika, a među njima čak sto dvadeset dece. Jedna preživela žena svedoči o tome kako joj je prišao vojnik sa puškom: „Rekla sam mu da ću mu doneti hleb, kao što mi je zapoveđeno.” Na to je on odgovorio: „Nemačka ima hleba!” Bila je iznenađena što je taj čovek perfektno govorio njenim jezikom. A onda je zapucao na nju i ubio njenog jednogodišnjeg sina u rukama. Ubica u uniformi SS-a nije bio Nemac, već Albanac, koji je verovatno bio iz okolnih krajeva.

Teško slabima na Balkanu!

Događaji iz 1943. godine na obodu Evrope predstavljaju bizarno, malo poznato poglavlje Drugog svetskog rata. Po Hitlerovoj komandi formirane su dve divizije Vafen-SS-a, po sastavu uglavnom od dobrovoljaca islamske vere. Najpre je sastavljena divizija „Handžar”, nazvana po arapskoj kami, a sastojala se najpre većinom od Bošnjaka. Druga divizija – „Skenderbeg” – nosila je ime albanskog nacionalnog junaka (1405–1468). Ona je po sastavu većinom bila muslimansko-albanska; vojnici su na uniformi nosili oznaku trupe – dvoglavog orla.

Kako je došlo do ovog čudovišnog saveza nacizma i islama? Zašto su desetine hiljada muslimanskih dobrovoljaca htele da budu regrutovane u Hitlerove armije? I šta je to posebno u vezi sa albanskim muslimanima u Vafen-SS-u, koji su za samo nekoliko meseci počinili nebrojene ratne zločine? O tome je švajcarska istoričarka Franciska A. Caug (Franziska A. Zaugg) napisala studiju vrednu čitanja, koja oslikava nastanak divizije „Skenderbeg” i stavlja ga na svoje mesto: U ovoj oružanoj formaciji SS-a spajaju se velikoalbanski planovi albanske elite sa nemačkim ratnim interesima na Balkanu. Sve to se odigralo u konfliktnoj zoni punoj etničkog naboja, a ona doseže do novije istorije: Na skoro jeziv način se ponovilo nasilje 90-ih godina prošlog veka na istim mestima, koja su već u Drugom svetskom ratu bila poprišta deportacije i progona, a to ova autorka beleži u svom zaključku. Grupe svih naroda su učestvovale u tome. Ili, kako je to formulisao publicista Peter Šol-Latur (Peter Scholl-Latour): „Nema tu dobrih i loših momaka, već samo jakih i slabih, i teško slabima na Balkanu.”

Hitler je, u stvari, hteo mir na jugoistočnom delu Evrope i dugo je izgledalo tako. Italija je od 1939. godine kontrolisala Albaniju, a Kraljevina Jugoslavija, nastala posle Velikog rata, politički je bila bliska Trećem rajhu. Marta 1941. godine su predstavnici Jugoslovenske vlade čak ušli u vojni savez sa Silama osovine, a na negodovanje srpskih oficira, koji su nedugo potom izazvali puč protiv Vlade. U tom sveopštim haosu Hitler je odlučio da napadne Jugoslaviju i da je „rasturi vojno, ali i kao državu”.

Brzo je pobedio, ali je taj region s nemačke tačke gledišta ostao mučno žarište. Dok se u Hrvatskoj uspostavljao ustaški režim, blizak Nacistima, a u Albaniji vladala marionetska vlada pod Musolinijevom „milošću”, organizovao se otpor – od srpskih nacionalista i u partizanima pod Titovim vođstvom, u kojima su Srbi takođe bili većina.

„Lovna divljač za svakoga”

I hrvatske i albanske vođe koristile su nove odnose da pod moćnom zaštitom sprovode svoje nacionalističke planove. To što je u prvom planu bila borba protiv „komunista”, pre svega je bilo upereno protiv nemilih manjina: Srba, Jevreja i Roma. Tamo, gde su se „zajedno vijorile albanska i italijanska zastava”, u delo bi bila sprovođena etnička čišćenja – piše istoričar Davide Rodonjo (Davide Rodogno). „Počela je duga faza zatvaranja u logore, streljanja i deportacije.”

Specijalni izaslanik Trećeg rajha za Jugoistočnu Evropu, Herman Nojbaher (Hermann Neubacher), pretpostavio je u jednom internom dopisu da je bilo proterivanja i ubistava četrdeset hiljada Srba u periodu između maja 1941. i aprila 1944. godine. Pored toga bilo je još trideset hiljada njih, koji su, kako piše, bili već prijavljeni za iseljavanje. Čak je i nacistički predstavnik Nojbaher zapisao da su Srbi postali „lovna divljač za svakoga”. Konflikte je podgrevala „Velika Albanija”, nastala nakon nemačkog osvajanja Balkana 1941. godine, a predstavljala je vazalsku državu, sastavljenu od današnje Albanije i „Nove Albanije” (centralno i južno Kosovo i Metohija, makedonske i crnogorske pogranične oblasti).

Ovu je tvorevinu trebalo osigurati po svaku cenu. Albanski ministar inostranih poslova Džaver Deva (Xhaver Deva) zadao je cilj: zadržati etničku velikoalbansku državu i „posle rata”. Vođe, okupljene oko nacionalističke Druge prizrenske lige, ulagivale su se Hitleru. Njihov predsednik Bedri Pejani (Bedri Pejani) Nemcima je hvalisavo obećao sto dvadeset do sto pedeset hiljada vojnika sa Kosova i Metohije i „novoalbanskih” oblasti, koji su „spremni da ratuju”, a to obećanje je povezao sa jasnim zahtevima: On je za svoje albanske ratnike SS-a hteo moderno vojno naoružanje, nemačke instruktore i oficire i, treće – „novu korekciju” granica prema Crnoj Gori i Srbiji, dakle, još veću Veliku Albaniju.

Vodja Rajha SS-a Hajnrih Himler zagovarao je stvaranje druge oružane divizije sa albanskim dobrovoljcima, a taj projekat je obezbedio i ideološki, tako što je muslimanske narode Balkana jednostavno unapredio u rasno vredne narode Evrope. Bosanskim oficirima Himler je naglasio postojanje „zajedničkih ciljeva i ideala” Nemaca i „muslimana u Evropi”. I veliki muftija jerusalimski, Mohamed Amin al-Huseini (Mohammed Amin al-Husseini) koji je živeo u Berlinu, istakao je postojanje „mnogostrukih” paralela između nacizma i islama: „jedinstveno vođstvo”, „borba, zajednica, porodica, naraštaj”. Takođe i „odnos prema Jevrejima”.

U maju 1944. godine kucnuo je čas: Oformljena je Dvadeset i prva gorska divizija Vafen-SS-a „Skenderbeg”, oko deset hiljada regruta bilo je vojno sposobno. A u Nemačkoj obučeni imami imali su zadatak da preuzmu „duhovno vaspitavanje trupe uz širok pogled na svet”, jer je slovilo da „je imam predstavnik islama u diviziji”. Njegov zadatak je bio da probudi i razvije snagu religije za vaspitavanje pripadnika divizije kako bi postali dobri muškarci i vojnici SS-a”. Vojnici su nosili fesove i slobodno smeli da praktikuju svoju veru; mislilo se čak i na verski propisanu ishranu. Publikacija „Islam i judaizam” trebalo je da pojača islamski antisemitizam, a Himler je naveo zajedničke neprijatelje: „boljševike, Englesku, Ameriku – sve ih uvek vode Jevreji.”

Koncentracioni logor u Prištini

Buknula je toksična mešavina. Već nakon šest nedelja Generalna komanda je javila da je „Skenderbeg” uhapsio pet stotina i deset Jevreja, komunista, pomoćnika bandi i politički osumnjičenih neprijatelja. Šmidhuber je 1944. godine ponosno izvestio kako su u „dve akcije iznenađenja” sada svi Jevreji u unutrašnjosti Kosova i Metohije u pritvoru. U Prištini je već na proleće oformljen koncentracioni logor, koji je po „strukturi i organizaciji”, kako tvrdi komandant SS-a, „model nemačkih koncentracionih logora”. Stražari su bili albanski dobrovoljci iz divizije „Handžar”.

General-feldmaršal Maksimilijan fon Vajhs (Maximilian von Weichs), vrhovni komandant za Jugoistok, čudio se razularenom nasilju na Balkanu: Nije to „neki mali rat”, nego „sveobuhvatni haos, proboj strasti naturalnih naroda, vođenih nagonima, koji je vekovno star”. Istoričarka Franciska A. Caug takođe na kraju svoje studije govori o „ekstremnom potencijalu za nasilje”. Ne samo da su žrtve masakrirane – one su dodatno „obrađivane”: dranjem kože, korišćenjem odrane kože kao marame, probadanjem, nabijanjem na kolac, ispisivanjem poruke za neprijatelja po telu žrtve.

Početkom 1945. godine se divizija „Skenderbeg” rasformirala. Međutim, spirala unutrašnjih etničkih konflikata nije time okončana. Tokom kosovskog rata 1999. godine još jednom je skoro dve stotine hiljada Srba izbeglo iz te oblasti, a novoosnovana država Kosovo je u međuvremenu postala skoro čisto albanska. Mali, srednjevekovni, manastirski kompleks Dečani, kojeg je komandant SS-a Šmidhuber potražio u junu 1944. godine, postoji i dan-danas i na njega neprestano motre zaštitne trupe KFOR-a.

Peter Keller
istoričar i poslanik Narodne partije Švajcarske SVP/UDC, Hakenkreuz und Doppeladler, Weltwoche Nr. 15.21

https://www.weltwoche.ch/ausgaben/2021-15/diese-woche/hakenkreuz-und-doppeladler-die-weltwoche-ausgabe-15-2021.html

Franziska A. Zaugg: Albanische Muslime in der Waffen-SS. Izdavač: Ferdinand Schöningh Verlag; 346 strana; okvirna cena 50 CHF

Muslimische Albaner kämpften als Freiwillige in Hitlers SS-Waffendivision «Skanderbeg». Für ihre Pläne töteten sie in der Endphase des Zweiten Weltkrieges zehntausende Serben.

Es war der letzte Eintrag im Gästebuch. Am 3. Juni 1944 bedankte sich August Schmidhuber, Kommandant der SS-Waffendivision «Skanderbeg», für die «wunderbare Gastfreundschaft» im Kloster Decani. Die Gemeinschaft serbisch-orthodoxer Mönche befand sich im westlichen Kosovo – und es ist wenig wahrscheinlich, dass sich die damaligen Bewohner über den deutschen Besucher und seine Begleitung gefreut haben.

Nur ein paar Wochen nach seinem Aufenthalt in der klösterlichen Abgeschiedenheit würde Schmidhuber, Sohn eines bayrischen Regierungsbeamten, freundliches Äusseres mit Seitenscheitel und runder Brille, ein Massaker auf dem Balkan zu verantworten haben. Seine SS-Truppen töteten im montenegrinischen Dorf Velika 428 Serben, darunter 120 Kinder. Eine Überlebende berichtete, wie sich ihr ein Soldat mit Waffe genähert habe: «Ich sagte ihm, dass ich ihm Brot bringen wolle, wie mir befohlen worden war.» Darauf habe dieser geantwortet: «Deutschland hat Brot!» Die Zeugin war überrascht, dass der Mann ihre Sprache perfekt sprach. Dann habe er auf sie geschossen und ihren einjährigen Sohn, den sie auf dem Arm trug, getötet. Der Mörder in SS-Uniform war nicht Deutscher, sondern Albaner, wahrscheinlich aus der näheren Umgebung.

Wehe den Schwachen auf dem Balkan

Was sich ab 1943 im Hinterhof Europas abspielte, war ein kurioses, eher unbekanntes Kapitel des Zweiten Weltkrieges. Auf Befehl von Hitler wurden zwei SS-Waffendivisionen gebildet, die sich hauptsächlich aus Freiwilligen muslimischen Glaubens zusammensetzten. Zunächst die mehrheitlich aus Bosniaken bestehende, nach dem arabischen Krummsäbel benannte SS-Waffendivision «Handschar». Die zweite Division trug den Namen des albanischen Nationalhelden «Skanderbeg» (1405–1468). Sie setzte sich mehrheitlich aus muslimischen Albanern zusammen; als Truppenkennzeichen trugen die Soldaten den Doppeladler an der Uniform.

Wie kam es zu dieser seltsamen Allianz von Nationalsozialismus und Islam? Warum liessen sich zehntausende muslimische Freiwillige für Hitlers Armeen rekrutieren? Und was hat es speziell mit den albanischen Muslimen in der Waffen-SS auf sich, die in wenigen Monaten unzählige Kriegsgräuel begingen? Dazu hat die Schweizer Historikerin Franziska A. Zaugg eine lesenswerte Studie vorgelegt, welche die Entstehung der Division «Skanderbeg» nachzeichnet und sie einordnet: Es verbinden sich in dieser SS-Formation die «grossalbanischen» Pläne der albanischen Elite mit den deutschen Kriegsinteressen im Balkan. Das Ganze fand in einer ethnisch aufgeladenen Konfliktzone statt, die bis in die jüngere Gegenwart ausstrahlt: Auf fast unheimliche Weise wiederholen sich viele Gewaltexzesse in den 1990er Jahren an denselben Orten, die schon im Zweiten Weltkrieg Schauplatz von Vertreibung und Verfolgung waren, wie die Autorin in ihrem Fazit festhält. Beteiligt waren alle Volksgruppen. Oder wie es der Publizist Peter Scholl-Latour formulierte: «Da gibt es keine Guten und Bösen, sondern nur Starke und Schwache, und wehe den Schwachen auf dem Balkan.»

Eigentlich wollte Hitler Ruhe an der südöstlichen Flanke Europas – und es sah lange danach aus. Italien kontrollierte seit 1939 Albanien, und das nach dem Ersten Weltkrieg entstandene Königreich Jugoslawien stand politisch dem Deutschen Reich nahe. Im März 1941 unterzeichneten jugoslawische Regierungsvertreter sogar ein militärisches Bündnis mit den Achsenmächten – zum Missfallen serbischer Offiziere, die kurz darauf in Belgrad gegen die Regierung putschten. Im allgemeinen Chaos entschloss sich Hitler, Jugoslawien anzugreifen und dieses «militärisch und als Staatsgebilde zu zerschlagen».

Der Sieg war schnell errungen, nur blieb die Region ein aus deutscher Sicht mühseliger Unruheherd. Während in Kroatien das nazifreundliche Ustascha-Regime eingerichtet wurde und in Albanien eine Marionettenregierung von Mussolinis Gnaden herrschte, formierte sich der Widerstand: aus serbischen Nationalisten und in der von Josip Tito geführten Partisanenarmee, in der Serben ebenfalls die grosse Mehrheit bildeten.

«Freiwild für alle»

Sowohl die kroatischen wie die albanischen Führungsriegen nutzten die neuen Verhältnisse, um unter der jeweiligen Schutzmacht ihre eigene nationalistische Agenda zu verfolgen. Der vordergründige Kampf gegen «Kommunisten» richtete sich vor allem gegen unliebsame Minderheiten: gegen Serben, Juden und Roma. Überall dort, «wo die albanische und italienische Flagge gemeinsam wehten», seien ethnische Säuberungen in die Tat umgesetzt worden, schreibt der Historiker Davide Rodogno. «Es begann eine lange Phase von Internierungen, standrechtlichen Hinrichtungen und Umsiedlungen.»

Der vom Deutschen Reich ernannte Sonderbeauftrage für Südosteuropa, Hermann Neubacher, ging in einem internen Schreiben von Vertreibungen und Ermordungen von 40 000 Serben zwischen Mai 1941 und April 1944 aus. Dazu kämen weitere 30 000, die bereits zur Auswanderung angemeldet worden seien. Selbst der Nazi-Abgesandte Neubacher hielt fest, dass die Serben «Freiwild für alle» geworden seien. Was die Konflikte begünstigte, war das nach dem deutschen Balkan-Feldzug 1941 geschaffene «Grossalbanien», womit der aus dem heutigen Albanien und «Neualbanien» (Mittelkosovo und Südkosovo, mazedonische und montenegrinische Grenzgebiete) zusammengesetzte Vasallenstaat bezeichnet wird.

Dieses Gebilde sollte um jeden Preis gesichert werden. Der albanische Innenminister Xhaver Deva gab das Ziel vor: Man wollte den ethnischen grossalbanischen Staat «über das Kriegsende hinaus» erhalten. Die Leader um die nationalistische «Zweite Liga von Prizren» dienten sich Hitler an. Ihr Präsident Bedri Pejani versprach den Deutschen prahlerisch 120000 bis 150 000 «kriegswillige» Soldaten aus Kosovo und den «neualbanischen» Gebieten – und verband dieses Angebot mit klaren Forderungen: Er wollte für seine albanischen SS-Krieger eine moderne militärische Bewaffnung, deutsche Instruktoren und Offiziere und drittens eine «neuerliche Berichtigung» der Grenzen gegenüber Montenegro und Serbien, also ein noch grösseres Grossalbanien.

Der Reichsführer SS Heinrich Himmler befürwortete die Schaffung einer zweiten, mit albanischen Freiwilligen bestückten Waffendivision und sicherte das Projekt auch ideologisch ab, indem er die muslimischen Völker des Balkans kurzerhand zu den rassisch wertvollen Völkern Europas beförderte. Gegenüber bosnischen Offizieren betonte Himmler die «gemeinsamen Ziele und Ideale» der Deutschen und der «Muselmanen in Europa». Auch der in Berlin residierende Grossmufti von Jerusalem, Mohammed Amin al-Husseini, hob die «in vieler Hinsicht» parallele Weltanschauung zwischen Nationalsozialismus und Islam hervor: die «Einheit der Führung», «der Kampf, die Gemeinschaft, die Familie, der Nachwuchs». Und: «Das Verhältnis zu den Juden.»

Im Mai 1944 war es soweit: Die 21. Waffen-Gebirgs-Division der SS «Skanderbeg» wurde geschaffen, rund 10 000 Rekrutierte wurden für tauglich befunden. In Deutschland ausgebildete Imame sollten «die weltanschaulich geistige Erziehung» der Truppe übernehmen. Denn: «Der Imam ist der Treuhänder des Islam in der Division. Er hat die Kräfte der Religion für die Erziehung der Div[isions]-Angehörigen zu guten SS-Männern und Soldaten wachzurufen und zu entfalten.» Die Soldaten trugen den Fez als Kopfdeckung, sie durften ihre Religion frei ausüben; auch auf Speisevorschriften wurde Rücksicht genommen. Die Schrift «Islam und Judentum» sollte den islamischen Antisemitismus verstärken, Himmler verwies auf die gemeinsamen Feinde: «den Bolschewik, England, Amerika, alle immer wieder getrieben vom Juden».

Konzentrationslager in Pristina

Es war eine toxische Mischung, die hier losbrach. Bereits nach sechs Wochen meldete das Generalkommando, dass die «Skanderbeg» 510 Juden, Kommunisten, Bandenhelfer und politisch Verdächtige verhaftet habe. Schmidhuber berichtete im Oktober 1944 stolz, man habe in «zwei Überraschungsaktionen» sämtliche Juden im inneren Kosovo in Gewahrsam genommen. In Pristina – heute Hauptstadt des Kosovo – wurde bereits im Frühjahr ein Konzentrationslager eingerichtet, dessen «Aufbau und Organisation», so der SS-Kommandant, «nach dem Muster deutscher Konzentrationslager» erfolgt sei. Als Wachmannschaften wurden albanische Freiwillige der Division «Handschar» eingesetzt.

Generalfeldmarschall Maximilian von Weichs, Oberbefehlshaber Südost, staunte über die sich entfesselnde Gewalt auf dem Balkan: Das sei kein «Kleinkrieg», sondern «ein allumfassender Aufruhr, ein Losbrechen jahrhundertealter Leidenschaften triebhafter Naturvölker». Auch die Historikerin Franziska A. Zaugg kommt zum Schluss ihrer Studie auf die «extreme Gewaltbereitschaft» zu sprechen. Opfer seien nicht nur massakriert worden, sondern zusätzlich «hergerichtet»: durch Häuten, Drapierung der abgezogenen Haut als Kopftuch, Aufspiessen, Pfählung, Beschriftung des Opfers mit einer Botschaft an den Feind.

Anfang 1945 löste sich die «Skanderbeg»-Division auf. Damit war die Spirale der innerethnischen Konflikte allerdings nicht beendet. Im Zuge des Kosovo-Kriegs 1999 flüchteten nochmals fast 200000 Serben aus dem Gebiet, der neu gegründete Staat Kosovo ist mittlerweile fast rein albanisch. Die kleine mittelalterliche Klosteranlage Decani, die SS-Kommandant Schmidhuber im Juni 1944 aufsuchte, existiert noch heute – rund um die Uhr bewacht von Schutztruppen der KFOR.

Peter Keller
Historiker und Nationalrat der Schweizerischen Volkspartei SVP/UDC, Hakenkreuz und Doppeladler, Weltwoche Nr. 15.21

https://www.weltwoche.ch/ausgaben/2021-15/diese-woche/hakenkreuz-und-doppeladler-die-weltwoche-ausgabe-15-2021.html

Franziska A. Zaugg: Albanische Muslime in der Waffen-SS. Ferdinand Schöningh Verlag.  346 S., ca. Fr. 50.00.

Visok 23 metra, težak 80 tona; Stefan Nemanja – tvorac moćne srpske države

Stefan Nemanja, veliki župan Raške, rodonačelnik je vladarske dinastije Nemanjića i tvorac moćne srpske države u srednjem veku. Smatra se jednim od najznačajnijih srpskih vladara. Otkriven njegov spomenik na Savskom trgu u Beogradu.

Delo ruskog vajara Aleksandra Rukavišnjikova

Spomenik je napravljen u bronzi, visok 23,5 metara iznad i pet metara ispod zemlje, težak je oko 80 tona, a postament predstavlja svojevrstan muzej na otvorenom, jer su oko žezla spomenika namontirani fragmenti vizantijskog šlema sa čije su unutrašnje strane mozaici koji predstavljaju delove iz života Stefana Nemanje. Plato oko spomenika popločan je kamenim kockama starim više od 100 godina, koje su pronađene tokom radova u neposrednoj blizini Savskog trga.

Spomenik koji je postavljen razlikuje se od onog koji je pobedio na konkursu, jer Stefan Nemanja sada umesto krsta, u jednoj ruci drži mač, što je profesor dr Sima Avramović objasnio time da je Stefan Nemanja bio osnivač srpske i državnosti i duhovnosti, ali da je ipak prevagnula ideja državnosti koja se nije postizala ruskim krstom već mačem.

Spomenik je kompletno urađen u Moskvi, a njegovo postavljanje na Savskom trgu u Beogradu počelo je u avgustu 2020. godine.

Stefan Nemanja

Stefan Nemanja, zajedno sa sinom Savom, jedan je od utemeljivača Srpske pravoslavne crkve jer se borio protiv bogumila i pravoslavlje je, po uzoru na Vizantiju, uspostavio kao državnu religiju.

Nakon što je učvrstio državu, Stefan Nemanja se pridružio svom najmlađem sinu – Svetom Savi, i zamonašio se 1196. godine. Isto je učinila i njegova žena Ana, koja je dobila monaško ime Anastasija.

Predanje kaže da su otac i sin provodili dane i noći u molitvi. Neumorno su radili i iz temelja 1198. godine obnovili Hilandar, koji je danas jedno od najsvetijih mesta pravoslavlja na svetu. Osim ovog manastira, Sveti Simeon je podigao i Đurđeve Stupove i Studenicu i bio ktitor velikog broja drugih crkava i manastira.

Preminuo je kao monah Simeon u dubokoj starosti u manastiru Hilandar 13./26. februara 1199. godine. Sveti Sava je preneo očeve posmrtne ostatke 1208. godine u Rašku, da bi nad njima izmirio svoju stariju braću Stefana i Vukana, koji su se borili za vlast.

Mošti Svetog Simeona danas se nalaze u njegovoj zadužbini Studenici.

Crkveni kalendar pored imena Svetog Simeona navodi – „Veliki vladalac srpskog naroda, ujedinitelj srpskih zemalja, tvorac nezavisne srpske države, branitelj Pravoslavlja, istrebitelj jeresi“ i to verovatno najbolje opisuje zašto se pretpostavlja da nema srpske crkve u kojoj nije prikazan lik ovog svetitelja. Posvećena mu je i kapela u rezidenciji srpskog patrijarha u Beogradu. Slavi se kao krsna slava.

O imenu Stefan

Nemanjići su najpoznatija srednjovekovna srpska dinastija koja je vladala ovim prostorom više od dva veka. Ime je dobila po svom osnivaču Stefanu Nemanji, koji je bio veliki župan Raške i vladar koji je udario temelje stvaranja moćne srpske države u srednjem veku. Dinastija je dala jedanaest vladara, od kojih je poslednji bio car Stefan Uroš V, poznat i kao Nejaki. Vladali su Srbijom od 1166. do 1371. godine, piše Istorijski zabavnik.

Prvi koji je, svesno ili nesvesno, započeo ovu tradiciju zapravo je bio Stefan Nemanja. Vladika Nikolaj Velimirović navodi da ime Nemanja, iako biblijsko, nikada pre nije bilo upotrebljeno među hrišćanskim Srbima, a svakako ne među onim uglednijim – prinčevima, županima i vojvodama sve do doba Stefana Nemanje.

Njegovo lično ime bilo je Nemanja i kao takav se navodi u mnogim pisanim izvorima onog vremena. Ime Stefan u smislu kako ga je upotrebljavao osnivač dinastije, a kasnije i svi njegovi potomci, zapravo je jedna vrsta titule i u prenosnom smisu znači kralj/vladar.

Stefan je muško ime grčkog porekla. Dolazi od reči “Stephanos” što znači „venac, kruna“. Stefan je zapravo „onaj koji je krunisan, koji je ovenčan“. Ovo ime nosili su mnogi evropski kraljevi – engleski, mađarski i poljski, a nakon Stefana Nemanje i svi njegovi potomci, naslednici srpskog prestola.

Svi oni su, pored vladarskog imena Stefan, imali i lično ime – Stefan Prvovenčani (puno ime mu je zapravo bilo Stefan Nemanja II), Stefan Radoslav, Stefan Vladislav, Stefan Uroš I, Stefan Dragutin, Stefan Uroš II Milutin, Stefan Vladislav II, Stefan Uroš III Dečanski, Stefan Uroš IV Dušan, i Stefan Uroš V. Ime Stefan dodavali su u čast osnivača dinastije, tradicije, ali i simbolične potvrde njihovog prava da vladaju.

Nemanjići se, u do danas sačuvanim pisanim izvorima, po pravilu pojavljuju potpisani samo zajedničkim vladarskim imenom Stefan, a njihova lična imena koja su dobili po rođenju, ređe su zapisivana.

Lenjinov novac i danas stoji na računu u švajcarskoj banci

Koliko bi danas Lenjinovi naslednici mogli podići sa računa koji još uvek postoji u Švajcarskoj? Da je Lenjin dok je živeo u emigraciji u Švajcarskoj imao skromna sredstva na računu u banci, za istoričare nije nikakva novost. Kao ni to da račun pred povratak u Rusiju u proleće 1917. godine vođa svjetskog proletarijata nije ugasio, piše Komsomoljska pravda.
Autor teksta kaže da je uz pomoć jednog poznanika iz Švajcarske koji je i sam bankar i uz to voli istoriju, uspeo da pronađe «Lenjinovo nasledstvo» u kantonalnoj banci u glavnoj poslovnoj i trgovačkoj ulici Bankoffstrasse u Cirihu. Tamo se još uvek nalazi račun pod brojem 611361 čiji je vlasnik Vladimir Uljanov. Ispostavilo se da je Lenjin na njemu sačuvao pet švajcarskih franaka.
Novinar Komsomoljske pravde stupio je u kontakt sa bankom kako bi saznao koliko je, za nešto više od jednog veka dodano novca na glavnicu. Službenik koji se javio na telefon pitao je, je li osoba koja se zanima rođak ili je u nekoj drugoj vezi s gospodinom Uljanovim? Kada je saznao da to nije slučaj, ljubazno je objasnio da u takvoj situaciji ne daju informacije o računima klijenata.
Međutim uz pomoć poznavaoca švajcarskog bankarskog sistema došlo se otprilike do visine sume koja bi se danas mogla podići sa Lenjinovog računa. Uzimajući u obzir prosečnih jedan posto kamate na godišnjem novou sa početka prošlog veka, kapitalizaciju kamate, kao i inflaciju, ispada da Lenjinovi naslednici mogu računati na 12,98 švajcarskih franaka. Dovoljno za nekoliko krigli točenog ciriškog piva koje je Iljič voleo, ali sasvim sigurno ne i za novu revoluciju.

Tragičan život srpske studentkinje Mileve Marić

Mileva Marić je u leto 1896. upisala letnji semestar Medicinskog fakulteta na Univerzitetu u Cirihu. U oktobru se prebacila na Državnu politehničku školu na studije matematike i fizike. Bila je tek peta žena koja je primljena u ovu školu. Upisala se na studije matematike i fizike kao jedina i najstarija žena u grupi. U istoj grupi su se nalazili Marsel Grosman, Luj Korloz, Jakob Erlat i Albert Ajnštajn, kao najmlađi (tada je imao svega 17 godina). Prve dve godine studiranja su bile vrlo uspešne za Milevu.

Na proleće 1897. razvile su se simpatije i studentska ljubav sa Albertom Ajntajnom. Plašeći se ove veze, oktobra 1897. Mileva se ispisala sa Politehnike u Cirihu i otišla u Hajdelberg, u Nemačku, gde je na trećem semestru slušala predavanja iz teorijske fizike kod Filipa Lenarda. Međutim, zvanično nije bila upisana, jer to devokama nije bilo dozvoljeno sve do 1900. godine. U Hajdelbergu je jedno vreme stanovala u Hotelu „Riter”.

Dok je bila odsutna dopisivala se sa Albertom. Na njegov nagovor, četvrti semestar je ipak nastavila na Politehnici u Cirihu, gde se vratila 1899. Početkom oktobra te godine je položila petopredmetni prelazni diplomski ispit, što su njene kolege već učinile godinu dana ranije. Početkom marta 1900. godine, profesor Veber je prihvatio njen diplomski rad iz oblasti provođenja toplote.

Veza sa Ajnštajnom je nakon povratka u Cirih planula. Milevini roditelji se nisu protivili toj vezi, pošto su znali da su njene šanse za brak bile male zbog njene bolesti. Albert je 1900. želeo da se venčaju. Međutim, njegovi roditelji, posebno majka Paulina, su se protivili jer je bila starija od njega 3 i po godine i nije bila Jevrejka, već Srpkinja i isto kao on intelektualac.

Uprkos obećavajućem početku studija, Milevin uspeh je počeo da slabi.

Na leto, 27. jula 1900. održani su usmeni diplomski ispiti za studente četvrte godine politehnie, za studente fizike (Albert i Mileva) i studente matematike (Grosman, Kolroz i Erat). Najbolju ocenu je dobio Kolroz (5,45), zatim Grosman (5,23), pa Erat (5,14), Ajnštajn (4,91), a Mileva (4,00). Za obaranje Milevinog proseka, u odnosu na ostale koglege, najviše je zaslužna znatno niža ocena iz teorije funkcija, kod profesora Minkovskog. Početkom avgusta studentima su dodeljena svedočanstva, po kojima je Albertova prosečna ocena (4,6), bila niža od Milevine (4,7), s tim da Mileva još uvek nije imala diplomu. Tako je Albert diplomirao i otišao kući, a Mileva se nakon kraćeg odmora u Novom Sadu i Kaću, vratila sa sestrom Zorkom u Cirih i ponovo upisala letnji semestar četvrte godine na Politehnici.Radeći kao laboratorijski asistent, pripremala se da ponovo izađe na ispite.

Albertovi pokušaji da postane asistent, najpre kod profesora Vebera, a zatim i kod Hurvica nisu bili uspešni i što je dovelo u pitanje njegovu poslovnu i naučnu karijeru, i nemogućnost finansijskog osamostaljivanja, što je smatrao uslovom za sklapanja braka sa Milevom.

Mileva i Albert su se ponovo sastali na jezeru Komo. Nekoliko nedelja kasnije Mileva je otkrila da je trudna.

Krajem jula 1901. je ponovo pala na diplomskom ispitu, najverovatnije zbog njenog mentora, profesora Vebera, koji je prethodno zaoštrio svoj odnos sa Albertom, koji se prethodno njegovim nipodaštavanjem zamerio profesoru. Ne želeći da bude snihodljiva prema svom mentoru,verovatno i zbog ljubavi prema Albertu, odustala je od doktorata.

Te jeseni Ajnštajn je dobio slabo plaćeni posao nastavnika na zameni u Šafhauzenu.

U Novom Sadu, krajem januara ili početkom februara 1902. Mileva je rodila kćerku Lizerl, krštenu u Novom Sadu kao Ljubica. U svojoj 27. godini, sa nezavršenim fakultetom i vanbračnim detetom, počela je da se oseća kao sramota za porodicu. Lizerl je kao mala obolela od šarlaha i dve godine nakon rođenja joj se izgubio svaki trag. Nije poznato da li je umrla i da li je data na usvajanje. Odgovor o njenoj sudbini je pokušao da da britanski pisac Filip Sington u svom romanu, po kome je devojčicu usvojila jedna porodica u banatskom selu Orlovatu. Kada se Mileva pridružila Albertu u Bernu, dete nije bilo sa njom.

U međuvremenu, Albert je dobio posao u patentnom zavodu u Bernu. Albert i Mileva su se venčali u Bernu 6. januara 1903. Stanovi u kojima su u Bernu živeli postali su kabineti za zajednička teorijska istraživanja iz fizike, gde su nastajali mnogobrojni naučni radovi. Albert je šest dana nedeljno provodio u patentnom zavodu, slobodno vreme je posvećivao fizici. Život im je postao lakši kada je Albert dobio povišicu. Dobili su sina Hansa Alberta. Bez obzira na obaveze oko dece, Mileva je sarađivala u naučnim istraživanjima, kao što su radovi na konstrukciji instrumenata za merenje malih električnih napona od 1907. do 1910. godine.Ajnštajn je 1905. objasnio fotoelektrični efekat, a 1908. je dobio licencu za rad na univerzitetu u Bernu. Sledeće godine je dao otkaz na Univerzitetu u Bernu i patentnom zavodu i prihvatio je mesto vanrednog profesora teorijske fizike na Univerzitetu u Cirihu.

Ajnštajn je počeo da se dopisuje sa rođakom u koju je bio zaljubljen kao dečak, pa je brak sa Milevom zapao u krizu. Da bi pokušali da prevaziđu probleme, otputovali su na odmor. Njihov drugi sin Eduard je rođen 1910. Sledeće godine, Albert se sa porodicom preselio u Prag, gde je postavljen za redovnog profesora na Univerzitetu Karl-Ferdinand. U Pragu su živeli kraće vreme u periodu 1911–1912. Za Milevu je ovaj prelazak bio težak. Kao Srpkinja je bila osetljiva na napetosti između nemačkih i čeških nacionalista, sa kojima sa kao pripadnica slovenskog naroda identifikovala. Albert se 1912. vratio u Cirih, što je bio potez za koji je Mileva verovala da će ojačati njihov brak.

Na Malu Gospojinu, njihova deca, Albert i Edvard su krštena u Nikolajevskoj crkvi po pravoslavnom običaju, a kum deci je bio porodični i stranački prijatelj Lazar Marković.Albert je pronašao novog saradnika za matematiku Marsela Grosmana. Takođe je odnos sa rođakom, Elzom Levental, pretvorio u ljubavni. Do krize u braku je došlo na proleće 1914. kada je Albert prihvatio položaj stalnog člana prestižne Pruske akademije nauka, kao i mesto redovnog profesora na Univerzitetu u Berlinu. Mileva je ispočetka odbila da prati Alberta, pošto je Elza živela u Berlinu, ali su se ipak preselili. Albert je napravio spisak naredbi za Milevu, sa zapovestima kao što su „odgovaraj mi samo kada ti se obratim“. U julu 1914, dan pre izbijanja Prvog svetskog rata, Mileva je spakovala stvari i vratila se sa decom u Cirih. Albert je ostao sa Elzom i dovršio Opštu teoriju relativnosti. Tokom ratnih godina Mileva i Ajnštajn su se otuđili. Godine 1916. Albert je zatražio razvod od Mileve, koja se razbolela od ovog zahteva. Dok je Mileva bila bolesna, njena mlađa sestra Zorka se brinula o deci, ali je na kraju zbog brige za sestru doživela nervni slom, pa je sledeće dve godine provela u psihijatrijskoj klinici. Mileva je konačno pristala na Albertov zahtev za razvod 1918. Prema brakorazvodnom ugovoru, Ajnštajn se obavezao da ukoliko dobije Nobelove nagrade celokupan novac dodeli Milevi.Zvanično su se razveli 14. februara 1919, a Albert se oženio Elzom 2. juna 1919. Te godine, savijanje svetlosti u gravitacionom polju za vreme pomračenja Sunca je bilo glavni dokaz za Opštu teoriju relativnosti, što je Ajnštajnu donelo svetsku slavu.

Teško obolela sestra Zorka je doživela još jedan nervni slom, a prethodno je zapalila veliku količinu novca svojih ostarelih roditelja u Novom Sadu. Milevin otac Miloš je 1922. umro od moždanog udara, a Zorka je zakonski proglašena nesposobnom.

Iako je postao slavan zbog teorije relativiteta, Ajnštajn je Nobelovu nagradu za fiziku dobio za objašnjenje fotoelektričnog efekta (1922). Ajnštajn zbog putovanja nije prisustvovao dodeli priznanja, pa mu je švedski ambasador tek 1923. dodelio nagradu. Novac od nagrade u iznosu 121.572 švedske krune, ili oko 32.000 američkih dolara je predao Milevi. Mada je inflacija dosta umanjila vrednost tog novca, Mileva ga je uložila u kupovinu nekretnina u Cirihu, kao i za negu mlađeg sina Eduarda, koji je 1930. oboleo od šizofrenije. U jednom od stanova je živela sa sinovima, a kasnije i sama. Tridesete godine su za Milevu bila jako teške: Albert, koji ih je povremeno posećivao i Elza su zbog nacista iz Nemačke emigrirali 1933. u Sjedinjene Države, Milevina majka je umrla na dočeku nove 1935. godine, a sestra Zorka je umrla 1938. godine. Stariji sin Hans Albert je sa svojom porodicom 1938. emigrirao u Sjedinjene Države, gde je njen najmlađi unuk Klaus Martin umro u roku od nekoliko meseci.

Nakon sestrine smrti boravila je kod svojih kumova Đoke i Sade Gajin u Novom Sadu, radi rešavanja imovinskih pitanja, koja su se zakomplikovane, jer se brat Miloš vodio kao nestao tokom Prvog svetskog rata. Mileva je zbog dugova nastalih oko lečenja Eduardove bolesti morala da proda dve kuće, a pretila je opasnost da ostane i bez treće, pa se obratila Albertu za pomoć, koji je preuzeo vlasništvo nad kućom, ali ju je 8 godina kasnije iznenada prodao za 85.000 švajcarskih franaka, pod uslovom da kupac dozvoli Milevi da ostane u kući. Međutim, na dočeku Nove godine, Mileva je iznenada dobila zvanično obaveštenje da je njen najam istekao. Jedan prijatelj joj je pokušao produžiti boravak i otkriveno je da je kupčevih 85.000 franaka slučajno uplaćeno na Milevino ime. Albert je zahtevao da mu Mileva vrati novac i pretio da će izbaciti Eduarda iz testamenta.

Tog proleća Milevi je pozlilo tokom jednog Eduardovog nasilnog napada, i onesvetila se. Umrla je 4. avgusta 1948. godine na ciriškoj klinici „Eos” u koju je dospela mesec dana ranije zbog šloga. Leva strana tela joj je bila oduzeta i otežano je govorila. Sahranjena je na ciriškom groblju Nordhajm.O njenoj smrti u Jugoslaviji nije bilo vesti.

Za njen grob šira javnost je saznala 2004. godine zaslugom Petra Stojanovića, osnivača Memorijalnog centra „Nikola Tesla“ iz Sankt Galena, koji je istražujući po ciriškom arhivima saznao da su njeni posmrtni ostaci premešteni u zajedničku grobnicu i gde se nalaze od 1973. godine, nakon što su vlasti u Cirihu naložile da se njen zapušteni grob raskopa.

Nakon pet godina, 14. juna 2009. godine, osvećenjem i otkrivanjem spomen obeležja, na kojoj je uklesan Milevin lik i posvetu na srpskom i nemačkom jeziku „Sa ponosom i ljubavlju od srpskog naroda”, predstavnici Republike Srbije prvi put su zvanično odali počast Milevi Marić-Ajnštajn.Od tada se svake godine na Vidovdan okuplja srpska zajednica na grobu da oda počast velikoj Milevi.SPKD Prosvjeta zajedno sa Pravoslavnom opštinom Cirih ima svoje okupljanje jer se okrganak Prosvjete osnovao upravo na ovaj dan.

Postoji inicijativa da se njeni posmrtni ostaci iz zajedničke grobnice, ekshumiraju i dostojno sahrane. Međutim, vlasti Ciriha ne mogu da odobre premeštanje grobnice bez odobrenja svih članova porodice Ajnštajn, koji žive u Švajcarskoj, Izraelu i Americi.

Radio Krug, Violeta Aleksić

Restoran u Luganu u kome je “počeo” hladni rat

Da li je moguće da je hladni rat počeo pre tačno sedamdeset i pet godina, tačnije 3. marta 1945. godine u gornjoj sali restorana Grand u Luganu? Zvuči preuveličano, ali nekoliko istoričara, između kojih nemac Kerstin von Lingen, slažu se sa činjenicom da je operacija Sunrise dprinela značajnom pogoršanju odnosa između saveznika i Sovejtskog Saveza. Staljin je verovao da Amerika priprema mir sa Nemačkom, odvojeno od SSSR-a i uprkos sporazumu iz Kazablanke (iz 1943. godine), a zatim počinju sukob sa njima.

Tog marta 1945. godine, zajedno za stolom u Restoranu Bianchi, kako se tada zvao, sedieli su u velikoj tajnosti, dovijca nemačkih SS oficira Eugen Dolman i Guido Zimmer, italijanski baron Luiđi Parili, američki agent tajne službe Paul Blum i dvojica švajcarskih agenata Maks Vaibel i dr Maks Husman. Sedeći za tim stolom, u Luganu koji je u to vreme bio pun špijuna, razgovarali su o predaji nemačke vojske koja se nalazila u severnoj Italiji. To je upravo početak operacije Sunrise. Svi znaju da će Nemačka, koju je sa istoka napala Crvena armija, a sa zapada Englezi i Amerikanci, izgubiti rat. Bilo samo prtanje vremena, kada. Šta Nemci mogu da ponude? Predaja njihovih 800.000 vojnika koji su i dalje stacionirani u Italiji i garancija da neće poslušati Hitlera, koji je naredio strategiju “spaljene zemlje”, koja je značila potpuno uništenje industrijskog sistema severne Italije.

Moguće je da je operacija Sunrise poslužila generalu Karlu Volfu, koji je komandovao Nemačkim trupama u Italiji, da ne bude optužen na suđenju u Ninbergu. Sudiće mu se tek 1962. godine i biće osuđen na 15 godina, a oslobiđen posle 6, za deportaciju 300.000 jevreja u logor Treblinka.

Zbog čega se jedna neutralna Švajcarska upustila u operaciju ovakvog tipa? Operacija koja do danas nije ostala razjašnjena. Zvanično, Vaibel je delovao sam bez obaveštavanja Federalne Vlade, kako navodi u svojoj biografiji. “U ono vreme”, ističe u svojoj biografiji, “bilo je lakše započeti rat, nego završiti ga”. Želeo je da izbegne dalja nepotrebna rušenja Italije i da dporinese brzom okončanju sukoba. Vaibel nije imao samo ulogu medijatora. Devetnaestog marta organizovao je čak i oružanu akciju u blizini Cernobija (Cernobbio) u Italoji, kako bi oslobodio generala Volfa, koga su tada zarobili partizani.

Zbog učešća u ovoj operaciji Vaibela je osudila švajcarska Vlada (ali je ubrzo nakon toga imenovan za vojnog atašea u Vašingtonu). Bern je u ovom slučaju rizikovao da bude optužen da ne poštuje neutralnost. Nije slučajno što je Staljin 7. aprila 1945. godine u pismu Ruzveltu zatražio da se blokiraju svi mirovni pregovori koji su u toku u Švajcarskoj. Moskva je strahovala da se razvija od njih odvojeni mir, i da će se time omogućiti Nemcima prebacivanje trupa na istok kako bi se suprostavili Crvenoj armiji. Prema istoričaru Stefenu Halbroku, Staljin je sabotirao operaciju Sunrise, jer se bojao da će predaja nemačkih trupa u Italiji sprečiti širenje sovjetskog uticaja u Austriji i Italiji. 

Mir je potpisan tek 29. aprila 1945. godine, jedan dan pred Hitlerovu smrt i 8 dana pre definitivnog pada Nemačke. Međutim, prema Halbroku, operacija Sunrise je dozvolila angloamerikancima da priđu Trstu koji su okupirali Jugosloveni, i koji su uspeli da ga povrate, pre dolaska Sovjeta. 

Upravo to je razlog zašto pojedini istoričari smatraju da je operacija Sunrise jedna od prvih akcija hladnog rata. Ali postoji i druga strana, u jednom dokumentu CIA-e piše da je Guido Cimer, već 1944 godine u nemačkoj operaciji zvanoj “Woof”, predložio kontakt u Švajcarskoj sa saveznicima. U dokumentu se navodi da je operacija “Više od američkog puča, bila Nemačka afera”, pokušaj nacista da “razbiju” saveznički front i potkopaju savezništvo sa Rusijom. 

NZZ: Kako je Švajcarska pomogla „krvniku sa Balkana“

Nakon Drugog svjetskog rata, brojnim fašistima je Švajcarska bila destinacija ili zemlja tranzita, a među njima je bio i ustaški zvaničnik Andrija Artuković.

Švajcarski dnevnik „Neue Zürcher Zeitung“, ukazujući na neslavno djelovanje švajcarskih vlasti, pisao je o „krvniku sa Balkana“.

list podsjeća da je Artuković optužen za ubistvo blizu 700.000 lica, a formalno je bio pred sudom zbog „svega“ četiri akcije ubistava sa oko 1.000 žrtava, koje je direktno naložio i zbog kojih su ga SAD izručile bivšoj Jugoslaviji.

Tadašnji dopisnik ovog dnevnika okarakterisao je suđenje u Zagrebu kao „Nirnberški proces Jugoslavije sa 40-godišnjim zakašnjenjem“.

U maju 1986. Artuković je osuđen na smrtnu kaznu, ali zbog starosti i zdravstvenog stanja kazna nije izvršena.

Presuda je širom svijeta pobudila pažnju javnosti, ukazuje list, dodajući da su o tome opširno izvijestili i švajcarski mediji, ali ne i o ulozi svoje zemlje koja je ovom ratnom zločincu faktično pomogla pri bjekstvu.

Razlog je u tome što je birokratama u Bernu i predstavnicima crkve u Frajburgu svih tih godina pošlo za rukom da svoje djelovanje zataškaju, tvrdi dnevnik.

List je iznio istorijske podatke prema kojima je 20. novembra 1946. u Frajburgu službenik kantonalne policije Tengli saslušao muškarca koji se predstavio kao Alojz Anić i tvrdio da je pobjegao iz Hrvatske u Austriju, a pošto ga je i tamo gonila jugoslovenska tajna služba Ozna, nastavio je putovanje ka Švajcarskoj.

Rekao je da je 13. novembra prešao ilegalno granicu kod mesta Buhs, i da je potom vozom stigao do Frajburga, gdje su ga zemljaci sačekali u franjevačkom manastiru Marijanum.

Artuković kao „profesor Anić“

Tengli je pitao kojim se poslom ranije bavio, na šta je navodni Anić rekao da je godinama bio nastavnik u hrvatskim gimnazijama, a što se političkih aktivnosti tiče, da je pripadao katoličkim tijelima i da je držao antikomunistička predavanja.

Na kraju razgovora navodni Anić zatražio je da kao izbjeglica ostane u Švajcarskoj, gdje bi pripremio dalje putovanje u Južnu Ameriku. Policajcu se ova priča činila vjerodostojnom, a pošto iznijeto ime nije bilo među traženim licima, dobio je dozvolu za ostanak.

Nadležno savezno tužilaštvo dalo je pristanak i preporučilo da se „profesor“ internira u „smještaj za intelektualce“, prenio je Tanjug.

Međutim, član frajburške vlasti Pol Torš rekao je da nije potrebno da se pomenuto lice smjesti u kolektivni smještaj, dodajući da je smješten kod izvjesnog „gospodina Rošija“.

Inače, Roši je, dok je bio mlad, bio gardista u švajcarskoj vojsci, a potom je radio kao sekretar u departmanu za pravosuđe i policiju u Bernu.

Ko je bio Roši?

Početkom februara 1947, Anić je kod policije u Frajburgu zatražio izdavanje ličnog dokumenta, a na zahtjev ni policija, ni tužilaštvo nisu uložili žalbu, pa mu je izdat dokument na ime Alojz Anić.

Međutim, kod tužilaštva počinje da raste sumnja u identitet „profesora“, na šta je jedan inspektor počeo da se interesuje u vjersko-fašističkim krugovima oko franjevačkog instituta „Sankt Rafael“.

U svom izvještaju od 25. marta 1947 naveo je da je Anić u stvari Andrija Artuković, i da je bio član ustaškog režima u Drugom svjetskom ratu.

Samo dan kasnije, tužilaštvo je naložilo kontrolu Anićeve pošte, a nedelju dana kasnije je ciriškoj kantonalnoj policiji dostavljena informacija o djelovanju ustaša u Frajburgu i lažnom „profesoru Aniću“.

Međutim, kako ističe list, začuđujuće je da je savezna policija tek nakon dva mjeseca zakucala na vrata službenika Rošija, koji je navodnom Aniću pružao smještaj.

Švajcarski dnevnik ukazuje i na to da je Andrija Artuković bio poznat švajcarskim policijskim vlastima, jer mu je već 1937. izdata zabrana ulaska pošto je bio osumnjičen da je učestvovao u ubistvu jugoslovenskog kralja Aleksandra 1934. godine u Marseju.

Međutim, 1943. je konzul Švajcarske u Zagrebu preporučio da se Artuković, zato što je važio za uticajnog člana tadašnje vlade, izbriše sa spiska lica kojima je zabranjen ulazak u Švajcarsku.

Dnevnik podsjeća da je u tadašnjoj Hrvatskoj, kvislinškoj tzv. državi nacističke Njemačke, Artuković bio ministar unutrašnjih poslova, a poslije i pravosuđa, i da je u toj funkciji izdao zakon o rasi, te bio suodgovoran za ubistva u oko 20 koncentracionih logora.

Beograd bi tražio izručenje

List ističe da je ustaška država sa toliko okrutnosti djelovala protiv Jevreja, Roma, partizana i prije svega Srba, koji su činili jednu trećinu stanovništva, da je to iritiralo čak i Nijemce.

Policajci Šonenberger i Tingeli su 6. juna 1947, kada su došli da ispitaju navodnog Anića u kući službenika Rošija, bili suočeni s novim lažima.

Naime, on nije branio izrečene laži, već je izgradio novu lažnu konstrukciju, rekavši da nikada nije bio ustaša i da nikada nije prihvatio nijednu odluku koja bi bila protiv njegove katoličke savjesti, te da je navodno stalno bio na distanci sa Nijemcima.

Međutim, policajci nisu dozvolili da ih ponovo slaže i tužilaštvu je bilo jasno koju „hipoteku“ ovo lice predstavlja za zemlju.

Da se znalo da se Artuković nalazi u Švajcarskoj, Beograd bi zatražio izručenje, što je bilo neželjena situacija u Švajcarskoj. Švajcarske vlasti su morale donijeti odluku da li da Artuković bude izručen Jugoslaviji, da se protjera u drugu zemlju ili dobije azil. Pošto nijedna opcija nije bila poželjna, konstatuje ovaj dnevnik, nepoželjan stranac trebalo je u potpunoj tišini da nestane.

Tako su policajci dogovorili sa Artukovićem da napusti zemlju, a on je pristao da to učini najkasnije do 15. jula 1947, za šta mu je osigurano da može zadržati dokument na lažno ime, i dobije ih i za ženu i dvoje djece.

„Himler“ Balkana

Uz podršku prijatelja i franjevačkog reda, porodica je pod imenom Anić dobila vizu za Irsku, te je na vrijeme, uz kontrolu policije, napustio zemlju.

Policajci su izbjegli, dodaje list, da kolegama otkriju pravi identitet Anića i informišu o dogovoru, jer su strahovali da bi policijska uprava mogla da opozove lažna dokumenta i spreči tajno napuštanje zemlje.

Artuković je s porodicom godinu dana proveo u Dablinu prije nego što su otputovali u Kaliforniju.

Pod ispranim imenom, Artuković je 1950. u SAD zatražio nova dokumenta, što mu je iskomplikovalo stanje, jer je godinu dana kasnije identifikovan kao „Himler Balkana“, na šta je Jugoslavija zatražila izručenje.

Pošto su ga američke vlasti uhapsile, Artukovićevi advokati bombardovali su vlasti u Frajburgu i Bernu sa zahtevom da dostave potvrdu da mu je u Švajcarskoj dozvoljena promjena imena. Bern je to odbio, na šta su advokati povećali pritisak, i poslali Artukoviću izjavu da su švajcarske vlasti rano saznale za njegov pravi identitet.

Na kraju je švajcarsko tužilaštvo saopštilo da je policija znala ko je „Anić“, ali tek neposredno pred napuštanje zemlje, i sa tom, kako konstatuje ovaj list, ne baš istinitom tvrdnjom, morale su da se pomire američke vlasti.

 

Originalni tekst:
https://www.nzz.ch/schweiz/2-weltkrieg-schweiz-als-ziel-und-durchgangsland-fuer-faschisten-ld.1533476

Švajcarska i Jugoslavija – početak saradnje dveju zemalja

Fotografija sa sastanka Tita i Špuhlera u Karađorđevu, sa leva ministar spoljnih poslova Jugoslavije Mirko Tepavac, Tito, Ljubo Ilić jogoslovenski ambasador u Bernu, švajcarski ambasadoru u Beogradu Hans Keler i Vilijam Špuhler. Foto: Muzej Jugoslvavije

Pre pedeset godina, jedan švajcarski ministar je prvi put posetio socijalističku Jugoslaviju. Tom prilikom u Nigeriji je pokrenuta akcija pomoći koja je označila početak saradnje dveju zemalja u sferi spoljne politike.

Neočekivano odnosi između dve zemlje su se pojačali u narednim godinama. “Razmena robe raste u oba smera”, više od 120.000 švajcarskih turista poseti Jugoslaviju svake godine, dok sa druge strane 15.000 jugoslovenskih radnika, od kojih su polovina intelektualci, žive mnogo bolje od svojih sunarodnika koji koji čine emigraciju u drugim evropskim državama. Tako je tih godina pisala švajcarska štampa.

“Prema nadležnim švajcarskim vlastima, zabrinutost zbog mogućnosti da Jugosloveni mogu da budu politički aktivni, do sada je potpuno neutemeljena”, piše Hans Keler (Hans Keller), švajcarski ambasador u Beogradu ministru spoljnih poslova Viliju Špuleru (Willy Spühler), početkom oktobra 1969. godine.

Nekoliko nedelja kasnije, između 28. oktobra i 1. novembra 1969. godnie, Spaehler je prvi savezni ministar koji je krenuo u posetu multietničkoj socijalističkoj državi na Balkanu. Poseta predstavlja početak zanimljivog diplomatskog zbližavanja država.

Dva posebna slučaja

U to doba u kontekstu hladnog rata, obe države kapitalistička, ali neutralna Švajcarska i komunistička, ali nesvrstana Jugoslavija imaju poseban položaj. Špulerov kolega, ministar spoljnih poslova Jugoslavije Mirko Tepavac, namerava da “popuni vakum koji traje već dugi niz godina” u političkim kontaktima sa zajedničkim ciljem jedne evropske bezbednosne konferencije.

U tom kontekstu, Tepavac veruje da je tadašnji momenat idealan da se podrži pozicija onih država – poput Švajcarske i Jugoslavije – koje žele da vode politiku nezavisnu od velikih sila. U jesen 1969. predlozi jugoslovenskog ministra nisu imali odjeka u švajcarskoj diplomatiji.

Međutim sredinom 1970-tih, u okviru Konferencije o bezbednosti i saradnji u Evropi (CSCE), između Berna i Beograda, razviće se uska saradnja koja će takođe računati na podršku Austrije, Švedske i Finske.

Maršal i lord od Ausersila 

U svakom slučaju u Karađorđevu, socijalista Špluher čije je ponašanje, uprkos nadimku “lord od Ausersila, zbog ciriškog porekla, smatra se prilično “krutim”, susreće jednu od najblistavijih figura u svetskoj politici dvadesetog veka.

Iznenađujuće, predsednik Jugoslavije Josip Broz Tito, prihvatio da primi uglednog švajcarskog gosta. Sastanak u malom krugu, na kome je Tito, bivši podoficir austrougarske vojske, pričao na makaronskom nemačkom, ticao se visoke politike u Evropi i svetu. Sada je Špluher predložio Jugoslaviji zajedničku inicijativu u vezi sa građanskim ratom u Nigeriji. 

Od 1967. godine širom regije Biafa besneo je krvavi sukob u kojem i švajcarska i jugoslovenska misija pružaju humanitarnu pomoć. Međutim nakon skandala sa Buhrelom, ugled švajcarske je ozbiljno narušen. Otkriveno je da je 1968. godine fabrika oružija Oerlikon, Nigerijsku vojsku preko trećih zemalja, snadbevala protivavijonskim oružijem velikog kalibra, zaobilazeći embargo Saveznog veća, uz upotrebu falsifikovanih dokumenata. 

Dvolična Švajcarska neutralnost

Za kritičare, Buhrelov skandal jasno pokazuje dva lica politike neutralnosti. Uporedo sa dvosmislenim komercijalnim kontaktima sa rasističkim režimima Južne Afrike i Južne Rodezije, stvar postaje veliko opterećenje za imidž Švajcarske u Africi.

Jugoslavija sa druge strane uživa veliki ugled u “trećem svetu” kao nacija osnivač pokreta nesvrstanih. U to vreme Bern održava maksimalnu distancu od “neutralnog” odnosa nesvrstanih država, koji se odlikuje antizapadnim i socijalističkim pristupom. Međutim u periodu koji je prethodio Špuhlerovoj poseti pružila se prilika, preko neformalnih kontaktima sa secesionistima Biafre, da se pokrene prestižna inicijativa za nedelju dana prekida vatre u Nigeriji. U ovoj situaciji “otvaranje ka levoj strani” izgleda obećavajuće za Ministarstvo spoljnih poslova. Bern smatra da bi u švajcarsku kampanju za posredovanje trebalo uključiti i ugled Jugoslavije. 

Plan za Nigeriju

Direktna linija sa autokratom Titom se otovrila u ovom kontekstu kao puka slučajnost. “Naš plan”, izveštava Špuhler u Bernu, izazvao je “nesunjivo interesovanje”. Odlučeno je da se sačeka povoljan trenutak za zajedničku inicijativu i da se do tada održi apsolutna diskrecija o projektu. Bern želi da obavesti svoje neutralne partnere Austriju i Švedsku.

Sa druge strane, švajcarske diplomate nisu baš oduševljene jogoslovenskim predlogom o uključivanju lidera UN, Etijopije i Tanzanije, “jer su se plašili da će ceo plan biti prerano objavljen”.

Zapravo, švajcarsko-jugoslovensko posredovanje u korist “nedelje milosrđa” u nigierjskom građanskom ratu ne uspeva zbog sramotne iniskrecije. Ironično je da se curenje informacija ne dešava u Beogradu, koji je često bio kritikovan zbog spektakularno aktivizma u spoljnoj politici, već u Švajcarskoj, školskog modela “dobrih kancelarija”. Poslanik iz Tićina Enriko Franconi (Enrico Franzioni), koji je informaciju dobio na jednom sastanku parlamentarne komisije, otkriva tajnu na mikrofonima radija i televizije. I Švajcarska i Jugoslavija su u “teškoj situaciji” zbog kasnijih udara medija. Akcija je bila odmah otkazana. 

Intezivni bilateralni odnosi

Efekti posete Saveznog ministra Vilijama Špluhera Beogradu daleko prevazilaze ovu anegdotu sramotnog i pogrešnog koraka u švajcarskoj diplomatiji. U okviru Konferencije o bezbednosnoj saradnji u Evropi, švajcarsko-jugoslovenske zajedničke službe za posredovanje postaju zvezda na multilateralnoj sceni. Konsultacije Špluhera, Tepavca i Tita označavaju početak inteziviranja bilateralnih odnosa između Švajcarske i Jugoslavije, koje je u doba hladnog rata praktično bilo nezamislivo, sa bilo kojim drugim komunističkim režimom. 

Oslanjajući se na tradicionalno dobro trgovinske odnose sa Jugoslavijom, koja je ubrzo postala najvažniji ekonomski partner Švajcarske u Istočnoj Evropi, sredinom 1970-tih gotovo dva procenta celokupnog švajcarskog izvoza prodaje se u Jugoslaviji. Sve veća liberalizacija spoljne trgovine  i razvoj ka “socijalističkoj tržišnoj ekonomiji” takođe omogućavaju balkanskoh državi da zaključi brojne ugovore o licenciranju i zajedničkom ulaganju sa švajcarskom mehaničkom i elektro industrijom, farmaceutskim i prehrambenim kompanijama. Na primer, neki tipični švajcarski proizvodi kao što su pire “Stocki”, čokolada “Toblerone” i gazirano piće “Rivela” proizvode se u Jugoslaviji. Sa druge strane Jugoslavija deo svojih kredita za kupovinu uzima od švajcarskih banki. 

Radna snaga

Razvijeni ekonomski kontakti pogoduju i migraciji radne snage iz Jugoslavije u Švajcarsku. 15.000 jugoslovenskih radnika iz 1969. godine preraslo je u 25.000 1970. godine, 60.000 1980.godine i čak 172.000 1990. godine. Danas je više od 300.000 Srba, Hrvata, Bosanaca, Makedonaca, Slovenaca i Crnogoraca u Švajcarskoj i čine jednu od najvećih grupa stranaca. Na tu cifru se dodaje i desetine hiljada bivših migranata koji su u međuvremenu stekli švajcarsko državljanstvo. Otprilike jedna na svakih sedamnaest osoba u Švajcarskoj ima porodične korene u bivšoj Jugoslaviji.

Jugoslovensku randu snagu je mogla da regrutuje švajcarska ekonomija već 1960-ih, jer je Titov režim, sa svim svojim represivnim elementima, za razliku od drugih država istočne Evrope, uveo liberarni sistem migracija radi “privremenog zapošljavanja”, a od kada je “raskinuo” sa Moskvom 1948. godine, usko je bio povezan sa Zapadom, radi dobijanja kredita. 

Kritike Špulera da je “milovao bradu komunista” poslednjih nekoliko meseci pre njegove ostavje, u vreme kada je Savezno veće još uvek bilo jako restriktivno u pogledu poseta inostranstvu, nemaju težinu. Jugoslavija nije pripadala istočnom bloku, Njena posebna uloga u sukobu Istok – Zapad učinila je multietničku državu iznenađujuće zanimljivim partnerom za Švajcarsku u raznim oblastima, sve do raspada 1991. godine.

Priredio i preveo sa italijanskog:  Vladimir Miletić
Originalni tekst: Thomas Bürgisser – Swissinfo.ch

 

Gotlib Dutvajler – Osnivač Migrosa

Gotlib Dutvajler (Gottlieb Duttweiler) Foto: Migros

Gotlib Dutvajler (Gottlieb Duttweiler) bio je izuzetan preduzetnik, političar i vizionar. Sa svojim avangardnim idejama i velikom društvenom posvećenošću ostavio je važan trag u istoriji švajcarske ekonomije. Osnivač velike distributivne grupe Migros i stranke Landesring der Unabhängigen (Savez nezavnisnih preduzetnika), partije levog centra, aktivne u Švajcarskoj od 1936. godine do 1999. godine. Tridesetih godina prošlog veka u dva saziva, 1935. godine i 1939. godine bio je predsednik Nacionalnog saveta (Donjeg doma) Saveznog parlamenta.

Dutvajler rođen je u Cirihu 15. avgusta 1888. godine. Po završetku školovanja i prkse počinje da radi u maloj kompaniji Pfister & Sigg, specijalizovanoj za kolonijalnu trgovinu, i nakon deset godina rada postaje i njen suvlasnik. Kada je 1923. godine kompanija bankrotirala Dutvajler je izgubio svu svoju imovinu. Sa suprugom se preselio u Brazil, da upravlja plantažom kafe. Njegov projekat propada i njih dvoje se vraćaju u Švajcarsku.

Ford T, Migros pokretna prodavnica (Foto Migros)

Po povratku u Švajcarsku 1925. godine osniva malo komercijalno preduzeće Migros SA. Koristeći svoja velika iskustva u poslu, stvara potpuno novu prodajnu organizaciju koja ne zavisi od posrednika. Sa idejom da izgradi most između proizvođača i potrošača. Kupuje 5 kamiona Ford T sa kojima će moći da kupuje robu direktno od proizvođača i distribuira do krajnjeg potrošača, sa ciljem smanjenja cena. Kamione pretvara u pokretne prodavnice osnovnih namirnica kao što su kafa, pirinač, šećer, testenina, ulje, sapun i slično. Migros je u tom trenutku nudio ove proizvode po cenama i do 40% nižim od svojih konkurenata.

Ideja će se pokazati izuzetno funkcionalnom u godinama kada se i Švajcarska, kao i ostatak Evrope suočio sa nizom ozbiljnih ekonomskih kriza. Već 1926. godine Migros u industrijskom delu Ciriha otvara svoju prvu fiksnu prodavnicu, koja je imala samo 48 artikala u ponudi, od kojih su većinu činili sveže voće, krompir koji nisu bili dostupni u pokretnim prodavnicama.

U narednim godinama, ambiciozni preduzetnik se sukobio sa žestokim otporom vlasnika već postojećih maloprodajnih objekata, trgovinskim udruženjima i političkim strankama. Svi su se snažno protivili Migrosu, koji je zahvaljujući svojoj jednostavnosti, kvalitetu i praktičnosti, revolucionisao maloprodajnu trgovinu u Švajcarkoj. Sa druge strane Dutvajlera podržavaju njegovi najbolji saveznici – domaćice. Koje su odmah prepoznale prednosti kupvine u Migrosu. Da bi prevazišao prepreke, konstantno je pribegavao inovacijama, tako da je na bokjot dobavljača 1928. godine reagovao osnivanjem sopstvene proizvodnje.

Migros nije samo uspešan trgoviniski lanac, Dutvajler je želeo da njegova kompanija uvek bude u službi opšteg dobra i da svi mogu imati koristi od njegovog uspeha. Na vrhuncu uspeha Migrosa, 1940. godine Dutvajler zajendo sa suprugom, kupuje sve akcije kompanije i poklanja ih proizvođačima i potrošačima, transformirajući tako Migros u savez zadruga. Istovremeno je osnovao insitucije Migros klturpozent i Migros Scuola CLub, kako bi obrazovanje i kulturu učinio dostupnim i manje bogatim slojevima stanovništva.

„U savremenom svetu imaće uspeha samo oni koji će oko svog poslovanja stvoriti svet ideja“ – Dutvajlerova misao koja je aktuelna i danas.

Zgrada Migrosa u Cirihu (Foto Migros)

Političko delovanje

Dutvajler je 1935. godine osnovao Savez nezavisnih preduzetnika (Landesring der Unabhängigen) koji je te godine učestvovao na saveznim izborima osvojiviši sedam mesta u donjem domu. Na početku Savez nezavnisnih preduzetnika je želeo da bude samo udruženje, a ne politička stranka, i svoju aktivnst je usresredio na glavni cilj: stavljanje političke snage koje predstavljaju najprogresivniji deo buržuazije i one koji prestavljaju urbani i poljoprivredni proleterijat u zajednički front za postizanje zajedničkih ciljeva ravnopravnosti i socijalne pravde. Međutim, nakon što nisu uspeli da ostvare cilj, 1936. godine Ditvajler forimra političku stranku liberalno socijalističke orjentacije. Politički pokret koji se razvijao i nezavisno od svog lidera, ostaće veoma vezan za svog osnivača i predsedika, da će nakon njegove smrti 1962. godine doživeti nezaustavljiv pad koji će 1999. godine dovesti i do konačnog gašenja stranke.

Institut Gotlieb Dutvajler

Poslednja ostavština Dutvajlera je Institut Gotlieb Dutvajler (Gottlieb Duttweiler Institut GDI), neprofitna fondacija koja ima za cilj da promoviše istraživanja u oblasti ekonomije i društvenog razvoja, okarakterisana istraživanjem „nekonvencionalnih“ i atipičnih vizija, uvek sa ciljem promovisanja pravedije ekonomske organizacije inspirisane vrednostima društvene ofgovornosti. GDI je aktivan više od četrdeset godina kao stidijski centar i izdavačka kuća.

Tekst: Vladimir Miletić

POSLEDNJE VESTI